Vampir (moronj)

Ilustracija: Anđela Đermanović


Gotovo svaka kultura na svetu ima neku svoju verziju vampira – stvora koji je nakon nasilne smrti ili života grešnika, ustao iz mrtvih da opseda članove porodice, prijatelje i komšije. Iako svaka od ovih kultura, prirodno, ima svoje ime za ovu napast, naziv „vampir“ postao je sveobuhvatni termin za nemrtve zloće. A ono što je posebno zanimljivo je da sama reč „vampir“ potiče iz srpskog jezika i jedina je naša reč koju su pozajmili svi jezici sveta za ime stvorenja iz noćnih mora. Prodrla je u svet kroz spise zapadnjačkih lekara i birokrata koji su se u jeku vampirske histerije XVIII veka obreli u Srbiji i bili svedoci narodnih verovanja i običaja. 

Ilustracija: Anđela Đermanović

Ako bi vam danas vampir iz mašte nekadašnjeg slovenskog življa zakucao na vrata, ne biste ga prepoznali kao vampira. Izgledao bi kao prost čovek, seljanin, u običnom belom pokrovu, zadrigao i crvenih obraza, vrlo verovatno tamne kose; brada, kosa i nokti bi mu bili dugi i neuredni, a usta i levo oko otvoreni. Sušta suprotnost trenutno popularnom vampiru, bledom, visokom i mršavom stvoru elegantnog stasa i držanja, zagrnutog crnim plaštom, oštrih životinjskih očnjaka. Da postoje, ova dva stvorenja se ne bi čak kretala ni u istim drušvenim krugovima – jedan sredovečni seljak koji i posle smrti maltretira ženu da mu vrati opanke, a drugi uglađeni gospodar svog dvorca čija interesovanja uključuju pretvaranje u slepog miša i ispijanje krvi devica.

Iako se u savremenoj popularnoj kulturi heroine češće zaljubljuju u vampira nego što ih se plaše, u stvarnosti u narodu je i te kako ukorenjen strah od nemrtvih, o čemu najbolje mogu posvedočiti spisi carskog provizora iz Gradiska (Velikog Gradišta prim.prev.), koji je pomno pratio priču o Petru Blagojeviću iz Kisiljeva kod Velikog Gradišta, malo daljeg komšiluka Đerdapa, inače prvog zabeleženog vampira u istoriji. 

Naime, zbog sve češćih pritužbi meštana Kisiljeva na vampire, austrijska vojna uprava u Beogradu poslala je zvaničnu komisiju: komesara Johanesa Flikingera, Butenera i J. H. fon Lindenfelsa, vojne lekare Isaka Zigela i Johana Fridriha Baumgertnera i jednog sveštenika, koji su uz prisustvo mesnih starešina otvorili grobove umrlih i ekshumirali njihova tela. Imperijalni provizor je tim povodom sačinio izveštaj iz koga vam prenosimo deo:

     Nakon što je podanik, čije je ime Petar Blagojević, umro pre deset nedelja, u selu Kisiljeva u ramskom okrugu, i sahranjen po recijskim običajima, rečeno nam je da je u tom istom selu, u toku jedne nedelje, devetoro ljudi, i starih i mladih, takođe umrlo, nakon kratke dvadesetčetvoro-časovne bolesti. Pokojnici su izjavili, dok su još bili živi, tj. na samrti, da ih je gore-pomenuti Blagojević, koji je umro deset nedelja pre toga, opsedao u snu, te im sedeo na grudima i davio ih ne bi l ispustili dušu. Drugi podanici su bili veoma uznemireni i osnaženi u svom verovanju činjenicom da je žena pokojnog Petra Blagojevića pobegla iz sela i otišla u drugo nakon što joj je on posle smrti dolazio i tražio svoje opanke. Budući da kod takvih ljudi (koje ovde zovu vampirima) mogu da se vide različiti znaci – neraspadnuto telo, i koža, kosa, brada i nokti koji i dalje rastu, podanici su jednoglasno odlučili da se grob Petra Blagojevića mora otvoriti i proveriti da li pokojnik pokazuje gorepomenute znake. Zbog ove stvari su došli meni, ispričali mi o događajima i pitali mene i lokalnog sveštenika da budemo prisutni prilikom otvaranja groba. I iako ja u početku nisam odobravao ovaj postupak, rekavši im da bi naša hvale vredna administracija prvo trebalo biti dužno i skromno obaveštena, i njeno uvaženo mišljenje o ovom pitanju saslušano, oni nisu želeli tome da se povinuju, već su mi kratko rekli: ja mogu da radim šta god želim, ali ako ne budem došao na pregled i dao im zakonsko odobrenje da se sa telom ophode po svojim običajima, oni će morati da napuste svoje kuće i domove, jer bi možda čitavo selo bilo uništeno dok sačekamo rešenje iz Beograda, kako pričaju da se već dešavalo u doba Turaka. Budući da ljude nisam moga sprečiti u odluci koju su već doneli, ni lepim rečima, ni pretnjama, krenuo sam u selo Kisiljevo, vodeći sa sobom popa iz Gradiska (Velikog Gradišta prim.prev.) i pregledao tek ekshumirano telo Petra Blagojevića; moji nalazi, a stojim iza istinitosti svojih reči, su sledeći: pre svega nisam osetio ni najmanji trag neprijatnog mirisa koji je inače karakterističan za umrle, a telo, osim nosa, koji je donekle otpao, izgledalo je potpuno sveže. Kosa i brada – čak i nokti, od kojih su stari otpali, porasli su na njemu; stara koža, koja je donekle beličasta, sljuštila se i otkrila mladu kožu ispod. Lice, šake, stopala i čitavo telo su bili u takvom stanju da nisu mogli biti celovitiji za života. Bio sam vrlo iznenađen kada sam video svežu krv u njegovim ustima, koju je, po rečima seljana, isisao iz svojih žrtava. Ukratko, svi znaci takvih ljudi (vampira) su bili prisutni. Nakon što smo pop i ja videli ovo čudo, ljudi su postali više besni nego uplašeni, i vrlo brzo su svi počeli da oštre kolac sa namerom da probuše telo pokojnika. Kolcem su probili srce pokojnika i tom prilikom je velika količina krvi, potpuno sveže, potekla iz njegovih ušiju i usta, i još neki znaci divljaštva (koje neću opisivati zbog poštovanja prema Vama) su se dogodili. Konačno, u skladu sa svojim običajima, spalili su telo pokojnika, in hoc casu (u ovom slučaju) do pepela. O svemu ovome obaveštavam hvale vrednu Administraciju, i istovremeno bih hteo da zamolim, ponizno i poslušno, da ako je načinjena neka greška u ovoj stvari, da ona ne bude pripisana meni, već rulji koja je bila izvan sebe od straha (Barber 1988). 

Ilustracija: Anđela Đermanović

Da li zbog blizine Velikog Gradišta i Kiseljeva ili nekog drugog razloga, tek ni stanovništvo Đerdapa nije bilo imuno na vampire ili moronje i u ovom kraju bilo je prisutno verovanje u vampira ili moronja. Gotovo da nema naselja u kome nema nekolicine starijih ljudi koji će vam ubedljivo ispričati da su videli ili makar čuli lupnjavu, urlikanje i dozivanje vampira. Po narodnom verovanju stanovništva ovoga kraja na dva načina se može postati vampir. Ljudi koji nakon smrti nemaju mira, oni koji su bili zle naravi i činili zlo drugim ljudima postaju vampiri, ali predanje kaže da se može postati i vampir i za života i to su obično ljudi koje je bolest vezala za krevet. Među njima je bilo i uzornih ljudi koji su mimo svoje volje postali vampiri, dobijajući tokom noći sposobnost da napuste bolesničku postelju, činili zlo po selu, na primer pomor stoke. Bilo je više primera u raznim selima da su meštani videli vampira odnosno osobu koja je vezana za krevet kako im mori stoku. 

Postoje i recepti kako da se od vampira zaštitiš i odbraniš i tu spadaju molitva, grdnja i fizički otpor. Vatra, beli luk i krst su takođe dobra sredstva za odbranu, kao i bodljikavi i oštri predmeti (sekira, nož crnih korica). Ipak je najbolja zaštita – glogov kolac koji trajno eliminiše vampira.


Jelena Bujdić Krečković
Aleksandar Repedžić
LEGENDE, MITOVI I NARODNI OBIČAJI ĐERDAPA

Коментари

Популарни постови