Vodeni duh

Ilustracija: Anđela Đermanović
                                                         

Od najstarijih vremena Dunav je za narode u njegovom priobalju bio izvor života i egzistencije i zato je u narodnim verovanjima predstavljen kao živo biće. O Dunavu su ispredane priče o postojanju različitih mitskih vodenih bića: vila i vodenih duhova. Ništa manje važan nije bio ni misteriozni svet u kome su obitavali talasoni, todorci, suđaje i zmajevi.

Po verovanju stanovništva Đerdapa vodeni duh ili na vlaškom Kemdža je kepec tamne boje, đavolikog izgleda i velike snage, sa kozjim ušima i nogama, dugom belom bradom i kupastom kapom na glavi. Poznat je i pod imenom kemza i kendza, vodenjak, vodeni đavo, bog iz vode, kemdža, anđama, a u Golubinju kao „dunavski đavo“ (LNPĐ). 

Verovalo se da živi u virovima Dunava i izlazi samo noću. Smatrali su ga veoma opasnim bićem i prema verovanju, žrtve koje bi davio, vrebao je tokom leta, za vreme kupanja na zabačenim mestima ili ako neko ispadne iz čamca ili broda. Bio je opasan uvek, a najsnažnije je delovao od Đurđevdana do Ivandana, kad je odvlačio žrtve u dubinu i zaplitao im noge zlatnim bukagijama, lancima ili bičem. Zato su u julu roditelji zabranjivali deci kupanje u đerdapskom delu Dunava. Vodeni duh je, kažu priče, posebno bio opasan za ribare i vodeničare. Dunavskim alasima umeo je da cepa mreže, a vodeničarima da zaustavi vodenicu. Veruje se da čovek ne sme da vidi svoj lik u vodi, jer će mu ovaj đavo povući glavu i udaviti ga. 

Verovatno je predstava o vodenim duhovima, demonima i đavolima nastala veoma davno, kao pokušaj da se objasne česti nesrećni slučajevi na rekama, jezerima, močvarama. Odnos prema ovim natprirodnim bićima bio je zasnovan na shvatanju po kome svaka tražena usluga zahteva davanje protivusluge, tj. prinošenje žrtve. Poštujući nepisane zabrane i ograničenja i prinoseći odgovarajuće žrtve, alasi su da bi imali uspešan lov, vodenom duhu davali prvu uhvaćenu ribu. I ne samo to, već i „pričest“ to jest „naforu“ koju bi posle službe u crkvi sačuvali u ustima i ispljunuli je u reku govoreći: „Ja vama pričes, a vi meni ribu“. Verovalo se da takav ribar uspešno lovi, ali i da je svoju dušu prodao đavolu, pa zato nije mogao da umre prirodnom smrću, već bi se utopio.

Ilustracija: Anđela Đermanović
                                                                            

O vodenom duhu i alasima govori i neka vrsta kodeksa ponašanja ribara koji za vreme noćnog ribolova, nisu glasno govorili, verujući da u Dunavu živi vodeni đavo koji opasan naročito posle zalaska sunca. Ni bućku kao alat za ulov ribe nisu koristili, jer se mislilo da bi vodeni duh mogao da se uhvati za nju i odvuče ih na dno reke. Takođe se vodilo računa da se ne zaspi u čamcu ili pored vode, jer ukoliko bi naišao na usnulog ribara, vodeni duh bi ga prevarom namamio u reku i udavio. Zato su često noću i menjali mesta boravka, zbog čega je nastala narodna izreka: „Đavo sve zna, samo ne zna gde alas spava“. 

Iako vodeni duh, Kemdža je po predanju umeo da dođe u selo i tada je „drečeći“ plašio ljude. Tri puta je pozivao odabranu žrtvu, koja bi ako se odazove, sama otišla na reku i udavila se (www.virtuelnimuzejdunava.rs). Time bi postala njegov podanik, morala da živi s njim i da ga zabavlja. Ne mogavši da odoli lepim ženama, javljao im se u snu i pretvorivši se u najlepšeg mladića, posećivao ih noću i imao odnose sa njima. Žene koje je vodeni duh posećivao bile su blede, bez želje za veze sa muškarcima (LNPĐ). Ima tumačenja da je bilo i obrnutih situacija odnosno da su žene same tražile vodenjake. Skinule bi se i noću ulazile u vodu bacajući novčić. Pozivale bi vodenjake i tražile ovu ili onu uslugu (Peregraš 1989:18).

Jelena Bujdić Krečković
Aleksandar Repedžić
LEGENDE, MITOVI I NARODNI OBIČAJI ĐERDAPA

Коментари

Популарни постови