"Neka ga sunce po drugi put ogreje" - otkopavanje pokojnika
Sve do potkraj XIX, pa čak i u XX
veku, u delu Homolja i Podunavlja u području Đerdapa, naseljenih vlaškim
življem koje neguje i čuva tradicionalnu narodnu religiju, u kultu mrtvih kod
Vlaha postoji specifičan običaj
„otkopavanje pokojnika“ „Otkopavanje“ se posebno uobičavalo kad umre
mlada osoba, devojka ili mladić. Četrdesetog dana posle pogreba, rodbina
pokojnika bi došla na groblje, otkopala bi grob i izvadila kovčeg. Obavljali su
to u doba kada se Sunce rađa. Uspravili bi kovčeg ili sanduk, skidali poklopac
i belom maramom prebrisali lice pokojnika. Potom bi mu lice okrenuli prema
Suncu da ga obasjaju sunčevi zraci. Pošto bi Sunce „primilo“ pokojnika, ponovo
bi ga pokopali i tog dana bi porodica priredila sve pogrebne obrede kao da je
prvi put sahranjen. Koliko se zna, poslednji ritual ovakvog posvećenja Suncu, s
ciljem da se pokojniku obezbedi večni život na onom svetu, obavljen je
devedesetih godina prošlog veka u selu Debeli Lug. On se odvija u najužem
porodičnom krugu i zato se o njemu u javnosti veoma malo zna. Ovakvi običaji nisu strani ostataku sveta, u Rumuniji npr. pokojnici se otkopavaju nakon sedme godine, na Madagaskaru svake godine, ovakvih običaja ima i u Indoneziji.
Tokom svojih terenskih istraživanja imao sam priliku da upoznam Milicu Kušljić koja živi danas sama u porodičnoj kući i koja je otkopala svog sina devedesetih godina XX veka. Milica koja je krhkog zdravlja danas živi sama pošto joj je i muž preminuo, u malo sobičku gde provodi svoje vreme na zidovima se nalaze slike njenog pokojnog sina, odnosno fotografije iz njegovog života i fotografije sa njegove sahrane. Milica je jedna od retkih žena koja je “otkopala” svog sina da ga sunce dva puta obasja. Milica koja je poreklom iz Laznice, čula je od svojih da su nekada otkopavali pokojnike i ona je to isto učinila za svog sina. Istraživajući ovaj običaj saznao sam da se ovaj običaj praktikovao u selu Laznica tokom XIX veka ali da se u selu Gornjane praktikovao sve do 70 – tih godina prošlog veka.
Miličin sin umro je u ranim
dvadesetim godinama i tada je imao verenicu i dok je bio u vojsci, hitno je
prebačen u Klinički centar Beograd i ubrzo nakon toga je preminuo, od
galopirajuće leukemije.
Kada je preminuo Milica je od
kliničkog centra vezala crveni konac i nastavljala ga je putem, pošto Vlasi veruju da duša dolazi kući putem crvenog konca i da jedino tako može pronaći
put do kuće, pošto je umro bez sveće,
pripremljena je i rajska sveća, pošto se onaj svet zamišlja kao hladan, bez vode,
svetla i sve što se nameni na ovom svetu dočekaće pokojnika i na onom. Zbog
velike žalosti za isgubljenim sinom Milica je tokom četrdesetodnevnog pomena
ranom zorom otkopala svog sina da ga sunce još jednom ogreje, veruje se da će
tim činom otići direktno u Raj. Milica danas živi sama u kući u kojoj se samo
naleze bolne uspomene na izgubljenog sina, mladost, skoro da se u njenoj kući
mogu opipati tuga i bol. Milica je imala i VHS kasete sa sahrane njenog sina,
ali su joj neke televizijske ekipe koje su dolazile kod nje uzele na prevaru
pod izgovorom da će joj materijal vratiti ali nikada joj nisu VHS kasete vraćene.
Milica i danas živi sama u selu
Debeli lug, posećuje je njena kćerka i živi od prodaje cveća koje sam uzgaja u
svom dvorištu.
By: Aleksandar Repedžić
Ovo je tačno! Moj otac Ilija je u Šarbanovcu(Bor), krajem osamdesetih godina 20-og veka, učestvovao u otkopavanju jednog našeg komšije koji je umro mlad! To mi je samo jednom pomenuo i koliko se sećam otkopavanje je izvršeno na četrdeset dana, majka pokojnog mu je obrisala lice i učinjene su još neke radnje, ali je sve uradjeno noću jer su se plašili da bi neko mogao da ih prijavi vlastima!
ОдговориИзбришиŠališ li se ti to?
ИзбришиNimalo! Sve što sam izneo je tačno! Zbog toga što ne baratam baš najbolje sa kompjuterom, post je postavljen kao Unknown! Inače moje ime je Slobodan Djurdjević!
ИзбришиVrlo zanimljiv običaj!
ОдговориИзбриши...morbidno je, jer se les raspada i verovatno nije ni malo prijatno za gledanje, samim tim je i odvratno...
ОдговориИзбришиNe mogu da verujem... A bakterije?
ОдговориИзбришиOgromna je to tuga.
ОдговориИзбриши