Šta bratimljenje predstavlja južnoslovenskim narodima

Ilustracija: Anđela Đermanović



BRATIMLjENjE je veštačko orođavanje u narodu. Ono nastaje iz više razloga, ali su tri glavna: 
  • da se prividnim orođavanjem, uz poziv Boga kao svedoka, obezbedi prijateljstvo; 
  • da se u nekoj nevolji dobije pomoć i zaštita božanstva, 
  • da bolesnici, magijskim činom bratimljenja, ozdrave. 
Bratime se među sobom stari i mladi. Ženskinje bratimi muškarce (naročito devojke koje nemaju braću) i obratno, ali znatno ređe. Ono nastaje iz drugarskih i prijateljskih pobuda i iz neke nevolje (razmirica, osvete i zbog bolesti). Odricanje bratimljenja je izuzetno, samo u prekim potrebama. 

Ljuba Stevana Musića bratimila je svoga slugu, da ne bi budio gospodara, koji zorom treba da pođe u boj na Kosovo. On nije mogao da joj odrekne bratimstvo, ali joj je izneverio želju, jer je probudio gospodara na vreme. 

Bratimljenja se spominju u našim starijim narodnim pesmama, pa postoje i danas. Ljudi se najčešće bratime u nevoljama. U narodu se kazuje: „I vuk ako se bratimi, neće učiniti zlo." 

U nevolji bilo je dovoljno pozvati: „Pomozi, da si mi brat od sad pa do veka (smrti)!" Takva bratimljenja obavljala su se bez obreda i orođavanja, ali su se poštovala. Oni se samo rukuju i poljube u obraze. Tim načinom bratimili su se i inovernici, pa je naknadno onaj koji je bratimio pozvao bratimljenog na čast (gošćenje) i darivanje. Kada dva druga zažele da se bratime, onda bi pustili malo krvi iz svoje mišice, liznuli bi jedan drugom puštenu krv, poljubili se i zarekli da će se uzajamno paziti i biti verni do smrti. 

Po ugledu na bratimstvo, dva dobra druga ili prijatelja pobratime se bez obreda i orođavanja. Oni se međusobno oslovljavaju: pobratime, pobro. Tako se oslovljava i nepoznata ličnost iz počasti, umesto da se kaže: prijatelju.

 Po motivima narodnih pesama, junaci su imali svoje pobratime i posestrime. Spominju se i posestrime vile. U bratimljenju se nije gledalo na veru. O bratimljenju hrišćana i muhamedanaca u Bosni kazuje turski putopisac Evlija Čelebija (oko sredine XVII veka). Pobratimi se među sobom paze i ispomažu kao verna braća. I ženskinje se sestrimi, naročito devojke, koje zajedno  idu na narodne skupove i zabave. Takvim sestrimstvom se nije sticalo orođavanje, ali se poštovalo. 

 Za vreme plemenskih razmirica i krvne osvete u našim zapadnim krajevima bratimljenje je imalo, pored krvnog srodstva, znatnu ulogu, gotovo kao što ga je imalo i kumstvo. Mir među zavađenim plemenima utvrđivao se uzajamnim bratimljenjima, kumovanjima i ženidbenim vezama između obe strane. Time se obezbeđivala zaloga za dobre odnose među plemenima. 

Prava bratimljenja nastajala su kada se posredstvom neke ličnosti, budućeg pobratima, očekivala pomoć od Boga, svetog Jovana i drugih svetaca. Bratimili su teški bolesnici zdrave i porocima neokaljane ličnosti, da bi i oni ozdravili. Ono je, kao i kumstvo, bilo pod okriljem sv. Jovana. Bratimljenjem u tu svrhu, redovno uz verske obrede, nastajalo je veštačko srodstvo među zbratimljenim. Muškarci su pobratimi kao da su braća, a ženskinje su posestrime kao da su sestre. U  rodbinskom odnosu, ono što su pojedine ličnosti pobratimu, odnosno posestrimi, to su i drugom pobratimu, odnosno posestrimi. Njegova žena je pobratimu snaha kao što mu je snaha žena rođenoga brata. On je posestriminim roditeljima posinak, a oni njemu su poočim i pomajka; posestrima je pobratimovim roditeljima poćerka, a oni su joj poočim i pomajka.

 Obljuba između pobratima i  posestrime smatrala se za veliki greh, jer je bratimstvo, kao i kumstvo, krvno srodstvo koje je nastalo na mističan način. Po narodnim pesmama, bilo je dovoljno da se neko od parova pozove na bratimstvo pa da se uzdrži od skrnavljenja. Od nekoliko primera iz naroda, dva su naročito karakteristična. Po jednom, devojka je zalutala u planini, našla ovčara, pa ga bratimila: „Bogom brate, Jovo čobanine, izvedi me iz gore zelene, odvedi me na vodu studenu..." Jovo joj se za bratstvo primio. Kada se devojka umila na izvoru i osvežila, onda: sinu lice kao jarko sunce — a Jovan, videći njenu lepotu, rekne: „Da sam znao da si tako lepa, ja bih tebe za ljubu uzeo." Devojka se zaplakala, suzama je pokapala kamen: iz kamena guja izmilela, u nedarca Jovi umilela, itd. — očigledno zato što je poželeo da uzme posestrimu za ženu.

 Po drugom motivu, mladoženja i nevesta nisu dobili dete ni posle devete godine provedene u braku. Brižna majka zapitala je sina da li je muška glava, a on joj je odgovorio: „Kad si mene oženila, majko..., ja sam hteo obljubit joj lice (nevesti), al' je ona mene bratimila, da živimo ko brat i sestrica." Po takvom shvatanju, pobratimi i posestrima ne mogu da stupe u brak.

 Za pobratima (posestrimu) bira se ličnost koja se bolesniku javi u snu, ili koju odredi vračara, ili se čeka namernik na putu ili na raskrsnici i pozove: „Primi Boga i svetoga Jovana, da otvoriš roba (bolesnika) od groba." Poziv neće niko da odbije zbog greha. Po predanju, došao sv. Arhanđeo čoveku da mu uzme dušu, ali čovek pobratimi Arhanđela, koji nije mogao svom pobratimu da uzme dušu, nego mu produži život još tri nedelje. Bratimljenje se obavljalo na ognjištu, pragu, drvljaniku, pored reke, ali najčešće na neznanom grobu i u crkvi. Priređivalo se zaklapanjem i otklapanjem bolesnika za nepoznati grob. Ako je bolesnik nepokretljiv, onda se uzimala njegova desna čarapa, odnosila na nepoznati grob, punila zemljom s grobne humke, pa se nosila na mesto određeno za obred bratimljenja. Za zaklapanje i  otklapanje bolesnika upotrebljavala su se putila (negve), kojima se pute prednje noge u konja. U jedan kraj putila stavi se bolesnikova noga, a u drugi čarapa sa zemljom uzetom s groba, pa se oba kraja zaklope. Na taj način bolesnik je prividno zavezan za pokojnika, on je u njegovoj vlasti. Ili: bolesnik se najpre uvede među mrtve, pa se onda otme iz njihove sredine. Bolesnik i učesnici  bratimljenja ništa ne jedu i ne piju pre obreda. Oni su okrenuti istoku pre sunčeva rađanja. Tada se bolesnik ili njegov zamenik obrati pobratimu: „Primi Boga i sv. Jovana, otklopi roba od groba!" Pobratim odgovori: „Primam Boga i sv. Jovana, otklapam roba od groba!" — i otklopi putila. Tako se učini tri puta. Pobratimi srknu vina, izlome pogaču, umiju se vodom i poljube u obraze. Pošto bolesnik ozdravi, pozove pobratima na čast (gošćenje) i darivanje.

 Drugi način bratimljenja bio je neposredno na grobu na isti način kao i kod kuće, samo tada čarapu sa zemljom zamenjivao je nadgrobni krst ili kamen, a ako njih nema, onda drvo ili šiblje na grobu.

 Treći način bratimljenja bio je pored reke. Tada se, mesto putila, stavljao mali kamen na bolesnika i, pošto se primi Bog i sv. Jovan, onda se kamen baca u reku, pa s njim i bolest, da je voda odnese. 

Bratimilo se i na taj način što se budući pobratimi ili pobratim i posestrima opašu pojasom pred sveštenikom, koji čita neku molitvu i tako se obavi čin bratimljenja. 

Po narodnim pesmama, bratime se životinje i stvari: „Bogom sestro, goro i planino"; „Bogom sestro, tico kukavico"; „Zbogom, sejo, zvijezdo prehodnico"; „Bogom brate, dževerdane (vrsta prugaste puške), nemoj mene vatrom prevariti." Crkva je narodno bratimljenje sankcionisala i obratila u crkvene obrede. Mesto upotrebe kamena, upotrebljavaju se tri krstića, mesto bahorenja, sveštenik čita naročitu molitvu za ozdravljenje, pošto bolesnika pokrije epitrahiljom po glavi. Bratimljenje u crkvi naziva se i pričesno bratimljenje, jer pobratimi piju umesto običnog vina pričesno (osvećeno), ono kojim se narod pričešćuje uz post. Ako bolesnik nastavi da boluje, bratimljenje se ponavlja svake neparne godine od prvog bratimljenja: „Triput sam ga Bogom pobratio."

 U našim starim trebnicima ima naročita molitva koja se čita kad se ko s kim bratimi. Po tome se može reći da je u stara vremena pobratim znatno više poštovan nego danas. Crnogorci se bratime u crkvi i nešto im pop čita, naposletku poljube krst. U Srbiji pobratimi postaju na razne načine: kad ko u snu u kakvoj nevolji rekne: „Da si mi po Bogu brat!"; kad ko na javi bratimi koga u kakvoj nevolji; kad ko bratimi koga u crkvi, a to najviše čine žene i devojke: kad se razboli žena ili devojka, onda iza-bere nekog mladića i ode s njim manastiru ili crkvi, pa joj on stavi krst... a pop ili kaluđer čita joj molitvu. Pošto ozdravi, ona zove mladića bratom a on nju sestrom. Mnogi se nazovu pobratimi iako se nisu bratimili nikako. Kad čovek ne zna imena namerniku, onda mu se obraća: „Ej, pobratime! " Kao što čovek u snu ili na javi bratimi, tako se može posiniti, posestriti, poočiti, pomateriti (po Vuku). 

Izvor: Š. kulišić, P. ž. Petrović i N. Pantelić (1970). Mitološki rečnik

Коментари

  1. Kako doći do mejl adrese repketa etnologeta? :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. aleksandar.repke@gmail.com, sa leve strane se nalazi deo gde može da mi se pošalje direktno mail 😊😊😊

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови