Živa vatra u verovanjima kod južnoslovenskih naroda

Ilustracija: Anđela Đermanović


U verovanjima svih naroda na svetu, vatra je imala značajnu ulogu. Verovanja Srba u vezi sa vatrom takođe su mnogostruka i imala su značajnu ulogu u religiji i kultu.

 Zbog izvanrednih svojstava vatre i želje za objašnjenjem njenog porekla nastale su mnoge legende i mitovi, čiju osnovu čine verovanja o natprirodnom, božanskom i svetom poreklu vatre. Jedna priča mitološke sadržine u kojoj se objašnjava poreklo vatre zapisana je i u Srba.

 U njoj se govori o vodenici „Plandište" (u rodnom mestu Vuka Karadžića, selu Tršiću), u kojoj su živele anateme, fantastična mitska bića. Kad je jednom tuda prolazio sv. Sava, ušao je u vodenicu i video da između anatema gori vatra, za koju on do tada nikad nije ni čuo. On ih je prvo upitao šta je to, a zatim se raspitao o svojstvima vatre. Uverivši se u korisne osobine vatre, zatraži od anatema da mu je dadu. One odbiju njegov zahtev, jer vatra „nije za ljude". Sveti Sava se posle ovoga odluči da ukrade vatru, i dok je razgovarao sa anatemama, zagori svoj štap u vatri, a zatim brzo krene dalje. Kad je otišao, anateme ugledaju da mu se palica puši i pođu da mu je otmu. Videvši da je u neprilici, sv. Sava udari štapom o kamen i rekne: „U kamen vatra!" Kad su stigle anateme, videle su da mu je štap ugašen i pustile su ga da ide dalje. Posle nekog vremena, sv. Sava ukreše vatru iz kamena.

 Po svojoj suštini, ova naša priča najbliža je grčkom mitu o Prometeju, koji krade vatru od bogova i predaje je ljudima. I poreklo naših reči oganj i vatra ukazuje na nekadašnje obožavanje vatre kao svetinje. Objašnjava se da naša reč oganj, latinska ignis, litvanska ugnis, kao i ime staroindijskog božanstva vatre Agni vode poreklo iz indoevropske starine. Takođe se pretpostavlja da naša reč vatra vodi poreklo od staroiranske reči atar, koja je značila plamen i svetu vatru, još u svetim iranskim knjigama Avestama. Ali različito se misli o tome kojim su putem ovu reč primili Sloveni. 

Reč vatra poznata je svim narodima u oblasti Karpata u istom značenju kao i kod Srba, ili kao naziv za prvu vatru, plamen, odnosno ognjište. Isto tako, Albanci Gege imaju reč votr(e), voter sa značenjem ognjište, a kao stariju formu Albanci Toske imaju reč vatre, vater, što znači prva vatra, zgarište, ono što je gorelo. Na osnovi ovih činjenica, neki lingvisti su mišljenja da su reč vatra preuzeli Vlasi od Albanaca, a Srbi od Vlaha. Drugi pretpostavljaju da je u pitanju direktna pozajmica od Albanaca, ovom se donekle priključuje i S. Trojanović, ali on ne isključuje i starije poreklo reči vatra u Slovena. Naime, on pretpostavlja da ona može poticati još iz slovenske prazajednice, gde su slovenska plemena mogla reč primiti od iranskih plemena. Naš naziv „živa vatra", kao i izraz: plamen liže, guta, ukazuju na mogućnost da je vatra smatrana za živo biće kao i u drugih naroda. 

Iz mitskog porekla vatre, po narodnom verovanju, svakako proističe njena mistična snaga i kultni značaj. Zato je ona poštovana, obožavana i pridavana su joj natprirodna svojstva, isto kao i mestu na kojem gori i predmetima koji su u stalnoj vezi s ognjištem. Pre svega, u narodnim verovanjima, vatra je imala apotropejsku i lustrativnu moć protiv mističnih sila. Osobito se pripisivala velika snaga „živoj vatri", koja se upotrebljavala za očišćenje od zlih demonskih sila, kao lečenje i predohrana od bolesti.

 Najrasprostranjeniji način za dobijanje žive vatre sastojao se iz trenja dva suva drveta. Osim ovog načina, ona se mogla dobiti još kresanjem kamena, udaranjem čekića po hladnom gvožđu na nakovnju (tzv. „gvozdeni oganj"), a i za drvo koje zapali grom smatralo se da gori živim ognjem. Najveću mističnu snagu verovalo se da ima ona vatra koja se dobije trenjem drveta o drvo. Ali pod kojim uslovima, kad i ko može da vadi — izvija živu vatru, bilo je tačno utvrđeno i toga se moralo strogo pridržavati ako se želeo postići uspeh. Živa vatra se obično vadila leti, periodično ili povremeno. U stvari, činilo se to u određene dane, obično na neki praznik, ali i onda kad se ukaže potreba. Samo izvijanje izvodilo se u „gluvo doba" noći ili pre izlaska sunca. 

Oni koji su bili određeni da vade živu vatru morali su biti blizanci ili „jednodančići" (rođeni istog dana), ili sa sličnim, odnosno istim imenima. Negde se za taj ritualni posao određuju samo nevine osobe: dečak i devojčica, momak i devojka; negde opet mogu biti dva muškarca, i oni koji vade vatru ne moraju obavezno biti nevini. Treći i ostali učesnici u obredu dobijanja žive vatre samo su pomoćnici. 

Na nekoliko dana pre vađenja vatre, oni koji su određeni za ovaj kultni čin moraju se držati posebno čisto, ne smeju se svađati, a ako su u braku, dužni su da se uzdržavaju od polnog odnosa. Za vreme samog obreda, oni koji vade živu vatru bili su potpuno ili delimično nagi i celo vreme nisu smeli progovoriti ni reči. Vađenje vatre se obavljalo na mestu pripremljenom za održavanje svetkovine, odnosno obreda sa živom vatrom. U blizini neke vode (potoka), kroz neko uzvišenje prokopavao se prolaz kao mali tunel. Kad se izvije živa vatra, njome su se palile vatre na istočnoj strani prokopa, s leve i desne strane.  Posle toga se kroz prokopani otvor proterivala stoka i prolazili su ljudi sa zapada prema istoku. Pored vatre stajali su oni koji su je vadili, ili druge određene osobe sa nagorelim palicama i njima dodirivali stoku i ljude koji su prolazili, da se očiste od zlih sila, odnosno da se zaštite od bolesti. 

U ovom magijskom narodnom obredu učestvovali su i sveštenici. Po završetku obreda, vatre se nisu gasile, već je svaki domaćin nosio po ugarak na svoje ognjište, da potpali novu vatru, gde se dalje neprekidno, simbolično, održavao živi oganj. Na ognjištu se vatra nikad nije gasila, osim kad se gase sve vatre u selu, upravo neposredno pred vađenje nove žive vatre, kojom će se upaliti i nova vatra na ognjištu, ili kad neko umre u kući. Tad se gasi vatra na domaćem ognjištu. Mistična snaga vatre i njena kultna uloga u životu čoveka ogleda se i u izuzetnom poštovanju ognjišta. Ono je bilo centar mnogobrojnih sakralnih obreda i običaja u kući. 

Ognjište je fetiš prema kojem svi izražavaju dužno poštovanje. Ono se smatralo za najveću domaću svetinju i njime se zaklinjalo: „Tako mi se ognjište mojom krvlju ne ugasilo"; „Tako mi se ognjište na krsno ime mojim punjem (vinom) ne ugasilo." Ognjište, i vatra na njemu, nije se smelo ni na koji način oskvrnuti. Uz ovo treba znati da se verovalo da je ognjište boravište duša predaka. U davnoj prošlosti domaći pokojnici sahranjivani su pod pragom ili na ognjištu. I novi član porodice — mlada, kad se uvodilau kuću, privodila se prvo ognjištu, centru domaćeg kulta, gde ju je dočekivala svekrva. Odvođena je tri puta, prilazila je ognjištu, i ljubila ga, držala je vatru i vršila druge simbolične radnje sa predmetima na ognjištu, ljubila verige i preklad, gledala kroz komin i sl. 

 Poznato je da su stari Sloveni svoje mrtve spaljivali, čime su im pomagali, kako su verovali,  da očišćeni odu na „onaj svet". Kao trag nekadašnjeg spaljivanja i očišćenja „večite kuće" od zlih sila, bio je običaj kod Srba da se u kovčegu ili grobu zapali malo slame ili se baci nekoliko žeravica, odnosno grob se posipao pepelom ili se kadio, kao što se to čini i danas. 


Izvor: Š. kulišić, P. ž. Petrović i N. Pantelić (1970). srpski mitološki rečnik

Коментари

Популарни постови