Moda i erotizam: od rublja do kupaćih kostima

Ilustracija: Anđela Đermanović


 En Fridman kaže: »odeća je tkaniziranje tela i njegovog držanja«. Uputstva za propisno odevanje/tkaniziranje tela su veoma promenljiva, ali i merodavna jer ona opremaju telo za prikazivanje u određenim društvenim prilikama.

 

U Evropi sve do XVI veka »prikaz potpune nagosti bio je sastavni deo svakodnevnog života« prilikom kupanja i spavanja. Obe aktivnosti bile su javne - ljudi su nagi trčali ulicama na putu do kupatila, dok su gosti delili postelju sa članovima porodice (čak štaviše, nošenje odeće u postelji »budilo je sumnju da ta osoba možda ima neki telesni nedostatak - zbog čega drugog bi telo bilo prekriveno?«). Propisi o moralu i pravila ponašanja nisu se odnosili na prikaze nagogo tela.

 

Međutim, postepeno, nova shvatanja pristojnosti učinila su da strateško prikrivanje tela postane centralno mesto kad je u pitanju prihvatljivo društveno ponašanje. Granica srama je počela da se povezuje sa nagim telom; osmišljena je posebna odeća za trenutke intimnosti i javnog pokazivanja tela (preteče kupaćih kostima, donji veš, spavaćice). Odeća je počela da prikriva delove tela koji su mogli imati seksualnu konotaciju. Osim toga, razrađeni su propisi, koji su određivali kako tu odeću treba nositi.

 

Priča o kupaćim kostimima


 

Dizajn kupaćih kostima ima bliske veze sa donjim vešom zbog njihove zajedničke povezanosti sa telom. Razlika je u tome što kupaći kostim zapravo uvodi donji veš u javnu sferu. Stoga je njegova istorija određena odnosima tela i habitusa povezanim sa moralnim brigam. Naime, prizori tela koje je otkriveno uzrokovali su talase javnog nezadovoljstva i bukvalnu histeriju oko »čednosti i nemorala«. Stoga kupaći kostimi predstavljaju barometar za standarde seksualnog i društvenog morala. Osim toga, istorija kupaćih kostima otkriva nam i razlike među polovima kad je u pitanju odevanje.

 

Istorijski posmatrano, kupanje i plivanje bile su svakodnevne aktivnosti. Nije se mnogo vodilo računa o odgovarajućoj odeći. Muškarci su se obično kupali goli, što je bio slučaj i sa ženama, mada su one ponekad nosile široke ženske košulje (prema Norbertu Eliasu, u srednjevekovnoj Evropi ljudi bi se svlačili kod svojih kuća i goli trčali ulicama kako bi stigli do kupatila: »Koliko često otac, obučen samo u kratke pantalone, sa svojom nagom ženom i decom, trči ulicama od svoje kuće do kupatila...«).

 

Muški kupaći kostimi. Ovaj stav prema kupanju i plivanju nije dugo potrajao. Situacija je počela da se menja kada su shvatanja o čednosti i stidu prožela pravila odevanja. Dok su se i tokom XVIII veka muškarci kupali goli (na plaži su nosili odeću), sredinom XIX veka potpali su pod pritisak da moraju da se kupaju obučeni pošto je briga o »pristojnosti u javnosti« dostigla vrhunac (prvi kupaći kostimi imali su formu šortsa, a bili su napravljeni od teškog serža. Pošto nisu imali elastične pojaseve, u vodi bi često skliznuli, ili još gore, u potpunosti bi spali do članaka. Stoga su se muškarci opirali uvođenju ovih kupaćih kostima, te su i dalje plivali nagi kad god su imali prilike za to). 

Od sredine XIX veka briga o »pristojnosti u javnosti« dostigla je vrhunac. Na nov dizajn uticala je opsednutost čednošću. Muškarci više nisu mogli da se kupaju u šortsevima. Muški kupaći kostimi su dizajnirani kao jednodelni kupaći kostimi koji su ne samo prikrivali torzo, već i ruke i butine.

Uprkos primedbama, krajem XIX veka pojavilo se 5 različitih vrsta muških kupaćih kostima: kupaće gaće, kupaći kostim, atletske kupaće gaćice, kostim koji je odobrila amaterska asocijacija plivača - regulativni kostim (Regulation costume) i uske kupaće gaćice:

 

kupaće gaće - šorts od grubog materijala, dužine do kolena.

kupaći kostim - dvodelni ili jednodelni odevni predmet od pamučne trikotaže sa kratkim rukavima i nogavicama dužine do pola butina (bio je standardni muški kupaći kostim u mešanom društvu sve do kraja edvardijanskog perioda).

atletske kupaće gaćice - bikini kratke gaće. Bile su popularne i među trkačima i cirkuskim izvođačima (obično su nošene preko tesnih pantalona).

kostim koji je odobrila britanska amaterska asocijacija plivača (Regulation costume) svojim pravilnikom 1890. godine - jednodelni kupaći kostim sa tregerima i dužim nogavicama. Predstavljao je osnovu muških kupaćih kostima sve do 1930-ih, pri čemu su delovi tog kostima menjani kako su shvatanja morala bivala sve blaža.

uske kupaće gaćice - kostim koji je najviše otkrivao: sastojao se od dva trouglasta dela spojena trakama.

 

Tokom prvih decenija XX veka potreba da muški kupaći kostimi imaju rukave, nogavice i gornji deo je opozvana i ismejana, iako su kupaće gaće kakve danas poznajemo postale prihvatljive tek 1930-ih. Vešto su osmišljavani načini da se zaobiđu pravila o kupaćim kostimima (npr. 1934. Jancen je plasirao svoj model nazvan Topper: dvodelni muški kupaći kostim sa rajsferšlusom koji je omogućavao da se skine gornji deo kada inspektori nisu bili prisutni). Kupaći kostimi bez gornjeg dela nevoljno su prihvaćeni sredinom 1930-ih a dužina nogavica na muškim kupaćim gaćicama je skraćena sve do dužine da je tzv. »suknja« čednosti pokrivala samo genitalije.

 

Tokom 1950-ih i 1960-ih muške kupaće gaće su postajale sve oskudnije, sve dok nisu svedene na stil »niskog struka« koji je popularizovan tokom 1970-ih. Prema Ričardu Rutu »struk je 1974. dostigao najnižu moguću tačku kada je jedva prekrivao karličnu kost«. Kupaći kostimi tako postaju pokazatelji muževnosti i seksualne potencije.

 

Kupaće gaće za sportiste postajale su sve uže, dok su kupaće gaće za plažu više varirale u dezenima i bojama nego u stilovima. Nekada su šortsevi nošeni preko uskih kupaćih gaća.

 

Dakle, razvoj muških kupaćih kostima okarakterisan je brigom o čednosti, koja se preklapala sa praktičnom stranom plivanja. Na taj način, skretanjem pažnje na  seksualne atribute tela seksualizovan je prethodno neprimetni odevni predmet. Međutim, moguće je, smatra Dženifer Krejk, da je trend kratkog samo jedna istorijska faza. Tokom 1990-ih briga o raku kože i praktična shvatanja o potrebi očuvanja telesne temperature i zaštiti tela od povreda dovela su do novih kreacija kupaćih kostima koji su podsećali na nekadašnje kostime. Spasioci su morali da nose gornji deo napravljen od likre, kao i nogavice u oblastima u kojima ima meduza; surferi su preferirali odeću od neoprena, sintetičke gume sa visokim dekolteom, rukavima i nogavicama dužine do kolena. Modifikovane verzije istih dizajnirane su za decu, kao zaštita od sunca. Tako se telo još jednom ispisuje kao mesto na kojem se takmiče različiti atributi.

 

Ženski kupaći kostimi. Nasuprot muškim kupaćim kostimima, u istoriji ženskih kupaćih kostima pol je uvek istican u modi i debatama. Od srednjeg veka žene su iz raznoraznih razloga obeshrabrivane da plivaju, pa čak i da se kupaju. Tek u XVII veku kupanje iz medicinskih razloga (terapeutski lekovi i kupanje u banjama) postaje dozvoljeno. Međutim, ovo nije uvek bilo dobrodošlo imajući u vidu ograničenja, koja su žene morale da poštuju.

 

(morale da nose ogromne košulje dužine do članaka (plus kapu) koje su dizajnirane tako da sakriju ženske obline i tako sačuvaju čednost. Kada bi žene izlazile iz vode posluga bi ih obavijala haljinama kako niko ne bi video konture njihovih tela).

 

Ovakva neprilična odeća za kupanje opstala je i u XIX veku mada je njena  nepraktičnost sve više bola oči budući da je kupanje na moru i kupanje radi zadovoljstva postalo popularna razbibriga. Dr Spraj je 1822. godine kritikovao apsurdna shvatanja o ženskoj odeći za kupanje:

 

Haljine bilo koje vrste poprilično osujećuju samu nameru, tako što sprečavaju da voda dođe u direktan kontakt sa onim delovima tela koji su podložni zarazama. Bilo bi najpoželjnije kada bi pacijenti mogli da se kupaju a da uopšte ne budu natovareni odećom; ali ako odeća mora da se nosi, trebalo bi da bude lakša i što slobodnija; a prednosti koje pružaju zasebna kupatila za muškarce i žene bi umnogome doprinele ovoj nameri.

 

Prva mogućnost koju je predložio Spraj bila je, naravno, isuviše radikalna za tadašnje standarde morala. Međutim, njegov drugi predlog o odvojenom kupanju muškaraca i žena je zaživeo (muškarci i žene su se kupali i plivali u odvojenim kupatilima ili u različito doba dana; nekada bi plaže bile podeljene na dva dela - deo za muškarce i deo za žene; nekada je ženski deo plaže bio zaklonjen u nadi da će sprečiti muškarce da posmatraju žene dok mokre izlaze iz vode).

 

Dizajn kupaćih kostima se takođe promenio. Duge haljine su zamenjene haljinama  dužine do kolena, koje su se nosile preko dugih gaća i čarapa, zajedno sa pojasom, kapom za kupanje i papučama koje su se vezivale trakama poput baletanki. Značajna pažnja je posvećivana dekoraciji i materijalima kako bi se ti odevni predmeti učinili što »ženstvenijim«. »Feminizacija« modifikovane odeće za kupanje naglašavala je seksualne atribute povezane sa ovim odevnim predmetom, ali i brigu o potrebi da se seksualnost ograniči. Ironija je bila u tome što je ovakva odeća za plivanje bila osmišljena kako bi prikrila žensku figuru; međutim, ove haljine za kupanje, čim bi se pomokrile, pripijale su se uz telo.

 

Ustanovljenje odeće za kupanje kao »ženstvene« i moderne omogućilo je da ona postane predmet pažnje javnosti. U skladu sa tim 1880-ih kupaći kostimi su stigli na stranice modnih magazina i kataloga.

 

Novi ženski kupaći kostimi bili su praktičniji od ranijih modela. Žene su sad mogle da »skakuću« u vodi za razliku od prethodnog perioda kada su mogle samo da budu potopljene. Međutim, i ovako izmenjeni ovi odevni predmeti su i dalje predstavljali opasnost (kada se pomokri ova odeća je bila teška i po trinaest i po kilograma: suknje su bile pun krug, te je obim suknje iznosio i do 2,5 m). U njoj su žene imale problema da zapravo plivaju: jedan instruktor plivanja 1902. godine noseći jedan takav kostim je demonstrirao opasnosti kojima se žene izlažu: »Nakon ovog iskustva više me ne čudi zašto je tako malo žena dobrih plivača, već se pitam kako su uopšte sposobne da plivaju«. Ovaj i slični komenari ukazuju na činjenicu da je ženska odeća za kupanje postala sporno pitanje i da su se stavovi menjali u korist prikladnije odeće.

 

Period od 1870. do 1900. bio je prekretnica pošto su propisi o čednosti tokom ovog perioda dostigli vrhunac (viktorijanski moral). Definicije roda i pravila o ponašanju žena su bila najrigidnija, dok su, s druge strane, mnoge žene bile aktivne i vidljive u javnosti. Pored toga, žene su sve više prekoračivale kulturom određene granice baveći se sportom i vežbama. U ovom periodu haljine za plivanje postale su kraće (korseti su se nosili ispod njih). Međutim, žene koje su želele da plivaju nasuprot onima koje su dolazile na plažu da se prošetaju i budu viđene više su volele nove kupaće kostime - jednodelne odevne predmete od trikotaže sa rukavima i nogavicama. Klaudija Braš Kidvel smatra da su te kupaće kostime nosile hrabre plivačice već od 1870-ih pa nadalje, iako sve do 1920-ih nisu bili prihvaćeni do strane modnih arbitera i ljudi od stila. Žene koje su se odlučivale za praktične kostime bivale su osuđivane zbog »prikazivanja« tela u javnosti. Preduzimani su nemilosrdni pokušaji da se takvi »nepristojni« delovi odeće stave van zakona (propisivani odgovarajući standardi odevanja na plažama). Žene su kažnjavane zbog nenošenja čarapa, cipela za plaži ili dugačkih suknji.

 

Međutim, ti propisi su često ignorisani uprkos kaznama. U Sidneju se jedna žena, optužena po Zakonu o reformi i pravilima o ženskoj odeći iz 1864, branila na sledeći način:

 

Sudija: Pojavili ste se neobučeni na javnom mestu.

Optužena: Kupala sam se u okeanu, gospodine, obučena u donji veš.

Sudija: Tačno tako, gospođo. Kako to objašnjavate?

Optužena: Bio je topao dan, a okean duž obale je izgledao hladan i kao da me je zvao, gospodine.

Sudija: Vi tvrdite da ste bili pri zdravoj pameti? Bili ste potpuno svesni svojih postupaka?

Optužena: O, sa punim uživanjem, gospodine.

Sudija: Vi ste, gospođo, od strane svedoka primećeni neodeveni. Zamislite, gospođo, kada bi druge žene pratile primer koji ste im dali, do kakvog bi slobodnog ponašanja to dovelo?

Optužena: Poprilično, gospodine.

 

Međutim, iako se povećao broj žena koje su nosile kupaće kostime, popularnost haljina za kupanje je ustrajala. Prekretnica koja je doprinela popularnosti kupaćih kostima je odobrenje da plivanje postane takmičarski sport za žene, 1912. žensko plivanje je prvi put viđeno na Olimpijskim igrama. Takmičenjem je dominirala Feni Durak noseći jednodelni trikotažni kupaći kostim bez rukava sa nogavicama do pola butina. Svesna svoje kontroverzne odeće Durak je nosila dugački bade mantil sve do startnih pozicija i skidala bi ga samo nekoliko trenutaka pre početka trke.

 

Pre Feni Durak Anet Kelerman, Australijanka po rođenju, rušila je preovlađujuća pravila. Ona je 1907. uhapšena u Bostonu zato što je nosila izazovni jednodelni kupaći kostim: Međutim, njene plivačke i ronilačke predstave izazivale su senzaciju u Engleskoj i Americi. Ona ih je prilagodila Holivudu što je rezultiralo nizom filmova o vodenim sportovima između 1916. i 1952. (pri tome je njena životna priča ovekovečena u filmu sa Ester Vilijams). Centralno mesto koje su zauzimale sportiskinje u ovim filmovima stvorilo je imidže o aktivnim ženama, kao i nove konvencije o »ženskom telu kao spektaklu«. Stoga je potreba za praktičnim kupaćim kostimima prepoznata 1920-ih. Potpuno su prevladali jednodelni kupaći kostimi sa kraćim nogavicama, koji su upotpunjavali sliku nove emancipovane »moderne žene« (žensko telo je rekonstruisano tako da je podsećalo na telo dečaka, bez grudi i kukova).

 

Trake su počele da zamenjuju rukave, nogavice su postajale sve kraće, a dekoltei sve dublji. 1930-ih sa trendom preplanulosti proizvedeni su kupaći kostimi pokretnim bretelama (međutim, »suknja čednosti« koja je pokrivala prepone zadržala se sve do 1960-ih). Tokom 1940-ih kostimi su dizajnirani kako bi oblikovali figuru (ovo omogućili novi veštački materijali, poput lasteksa i rajona). Grudi su izgledale lepše zahvaljujući grudnjacima sa žicama, dok su kukovi bili oklopljeni.

 

Najradikalnija inovacija kad je u pitanju ženski kupaći kostim bio je bikini. Iako je Vogue još 1935. prikazao po prvi put dvodelni kupaći kostim, kreacija francuskog inženjera Luja Rirda iz 1946. izazvala je senzaciju. To je zapravo bio dvodelni kupaći kostim sastavljen od 4 trougla sastavljena trakama. Svoju kreaciju nazvao je »bikini« smatrajući je bombom u svetu dizajna kupaćih kostima (analogno atomskoj bombi koja je malo pre toga eksplodirala na atolu Bikini). Uprkos kontroverzama bikini je ubrzo bio prihvaćen u Francuskoj od strane »bezobraznih devojaka koje ukrašavaju naše suncem okupane plaže«). Druge zemlje su bile više dvolične i oduprle su se ovom dizajnu

 

(kada je australijska dizajnerka Pola Staford 1952. godine plasirala bikini na Zlatnoj obali izazvala je sledeću reakciju inspektora na plaži: »Inspektor na plaži, Džon Mofat, nije gubio vreme da se obruši na manekenku koju je video da nosi jednu od Polinih skraćenih kreacija. ‘Isuviše je kratko’, govorio je prigušenim tonom dok ju je isterivao sa plaže).

 

Modne promene koje su zahvatile 1960-te (»prirodan izgled«) doprinele su popularizaciji bikinija. Međutim, izazov da se ukloni gornji deo bio je uvek prisutan. Glumica Simona Silva izazvala je skandal kada je 1954. godine na Kanskom festivalu pozirala u toplesu. Prvi zvanični toples dizajnirao je Rudi Gernrajh 1964. (manekenka koja je predstavila model bila je njegova žena Pegi Mofat). Značaj monokinija bio je u njegovom uticaju na dizajn jednodelnih kupaćih kostima i bikinija stoga što je usmeravao pažnju na grudi, te kreirao nove telesne vektore. Dizajneri su odbacili korpe za grudnjake, favorizovali modele sa otvorenim leđima, kreirali više useke na bedrima  i pokušavali da istaknu konture ženskog tela, te naglase bradavice. Ovi kostimi su istovremeno i prikrivali i otkrivali, otvoreno ismevajući čednost.

 

Tokom 1970-ih i 1980-ih dizajn kupaćih kostima bio je nestrukturisan, sa kostimima koji su pokrivali genitalije i ništa više. Kupanje u toplesu i nudističko kupanje postalo je prihvatljivije na međunarodnom nivou, premda i dalje nije bilo masovno.

 

1980-te godine donele su vrlo visoke useke preko kukova. Istovremeno dizajneri su se vraćali nekim karakteristikama ranijih kostima, unoseći modifikovan korset, prekrivajući telo sve više i kombinujući stare odlike i materijale sa novim tkaninama.  

Osim toga, za 1980-te je specifična konvergencija kupaćih kostima i sportske odeće. Ova promena bila je u uskoj vezi sa statusom ženskog tela u ovom vremenskom periodu: tela su rekonstruisana u mašine za vežbanje, područja moći i ikone spektakularnog.

 

- Godine 1990-te su nagovestile povratak »diskretnijem« izgledu, sa kostimima koji su sve više pokrivali telo i ponovo uveli strateško modelovanje. Npr. manekenka Džeri Hol je 1989. plasirala kolekciju kupaćih kostima koji su imali za cilj da »podignu ‘guze’ plivačica«.

 

Zaključak: Pojava novih stilova kupaćih kostima bila je uvek praćena kontroverzama o čednosti, moralu i seksualnosti. Novim dizajnom bila su opozivane dominantne ideje o ženstvenosti i muškosti. Blizina ovih odevnih predmeta telu, i načini na koje privlače pažnju na seksualne karakteristike, doveli su do toga da ovi odevni predmeti budu prožeti seksualnom tenzijom (ili uzbuđenjem). Međutim, smatra Dženifer Krejk, odeća koja otkriva sve više ne mora automatski da ukazuje na »seksualnu« slobodu. Pre će biti da odeća koja otkriva određuje nove oblike javnog ograničenja po pitanju seksualnog ponašanja i nove norme o seksualnom ponašanju.

 

 Izvor: Craik, J. The Face of Fashion. The Cultural Studies in Fashion, pp. 115-152)

 

 

 

 

 

Коментари

Популарни постови