Jarac u narodnoj religiji

Ilustracija: Anđela Đermanović



Jarac, po narodnom verovanju, postao je od đavola, a u narodnoj književnosti đavo se najčešće pretvara u jarca.

 Crni jarac žrtvovao se prilikom zidanja, a u Crnoj Gori kozu su klali kao sakramentalnu žrtvu na Vračeve. Jarac se pojavljuje i u nekim običajima radi plodnosti stoke. U Beloj Reci na Lučindan žensko čeljade iz kuće uzjaše ovna ili jarca da bi se stoka množila. 

Među čarojičarima jedan od učesnika preruši se u jarca koji vreči oko domaćice i drugih žena. Negde su koledarske maske „prišivene za ovčiju ili kozju kožu sa rogovima". Prema navedenim verovanjima i običajima, koza i jarac predstavljaju htonskog demona koji se ujedno javlja i kao demon plodnosti. 

Koza se dovodi u vezu i sa poslednjim klasovima ostavljenim na njivi kao „božja brada". Kada koza zagrize ovo klasje, koje joj se ponudi, izvade joj iz usta prvi „žavoljak" i zatim ga čuvaju kao lek.

 Po narodnom verovanju, koze mogu predskazati vreme, a torba od kostreti upotrebljava se u vračanju protiv kiše. U jednoj skaski o postanku Rijeke Crnojevića priča se kako je reka potekla u trenutku kada su lovci Ivana Crnojevića ubili neobično velikog divljeg jarca koji je, sav mokar, pred njih izašao iz pećine. U drugoj skaski, takođe iz Crne Gore, govori se kako se voda pojavila kada su ljudi uhvatili jarca i odsekli mu uho. 

Ove predstave dovode se u vezu sa jarećim rogovima i slikom jarca na oltaru posvećenom ilirskom bogu izvora Bindu u jednom svetilištu otkrivenom blizu Bihaća. Iz toga se zaključuje da navedene skaske sadrže ostatak stare ilirske religije, po kojoj su jarci žrtvovani bogu izvora Bindu. š. k.


Jarac živoderac

 Bili starac i baba, siromašni, imali samo nestašnog jarca. Jednog dana starac zakolje jarca, odere ga, posoli, natakne na ražanj i pripeče k vatri, a jarac skoči s ražnja i pobegne u lisičiju jamu. Kad lisica dođe, čuje da ima neko u njenoj kući, ne smedne ući unutra, nego neveselo pođe od kuće. Dok je išla, sretne je zec i upita šta traži, a ona mu kaže šta je i kako je. „Hajde da vidimo ko bi to bio" — rekao zec. „Kad dođu pred jamu, poviče zec: „Ko je u tetinoj kući?" — a jarac odgovori: „Ja sam, jarac živoderac, živ klan nedoklan, živ soljen nedosoljen, živ pečen nedopečen, zubi su mi kao kolac, pregrišću te kao konac!" Lisica i zec se poplaše i pobegnu. Bežeći, naiđu na vuka, medveda, lava i ježa. Lisica i zec ispričaju im šta se dogodilo. Onda se dignu svi da bi uveli liju u njenu kuću. Kad dođu pred jamu, poviče jež: „Ko je to u tetinoj kući?" Jarac odgovori kao i zecu. Onda jež rekne: „Ja sam jež, svemu selu knez, saviću se u trubicu, ubošću te u gubicu." Jarac se uplaši i iziđe iz tetine kuće. 

Motiv našeg jarca živoderca je isto što i Torov jarac kod Germana i Perkunov jarac kod Letonaca (po L. Niderlu). 

Izvor: Š. Kulišić, P. Ž. Petrović i N. Pantelić (1970). Mitološki rečnik

Коментари

Популарни постови