Đurđevdan

Ilustracija: Anđela Đermanović

ĐURĐEVDAN je veliki prolećni praznik kojim se odvaja novi, letnji period od zimskog. To je, u stvari, praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim običajnim radnjama nastoji preneti snaga oživljene prirode, u prvom redu nove vegetacije, na ljude i stoku, živinu i pčele, na useve i vinograde. Običaji počinju branjem bilja, trava i cveća, kojim se krmi stoka, pletu venci, posebno za stoku, kuću i košnice. Radi zdravlja i napretka umiva se vodom sa natopljenim biljem, a mladež se kupa u rekama, osobito pored mlinskog točka, gde hvataju vodene kapi (omaja ili omaha) i nose kući radi prskanja. Posle kupanja opasuju se vrbovim ili drenovim prućem, šibaju decu njime ili koprivom, a mladež se proljulja na drenu ili se provalja u žitu, kako bi se snaga vegetativnog demona prenela na njih i tako pojačala životna snaga i plodnost. Osobito su mnogobrojni običaji u vezi sa stokom, koja se toga dana rano izgoni na pašu, a u podne posebno krmi. Pored raznog bilja, u krmu se meće od svakog jela što je preostalo od Badnje večeri i božićne soli, a negde i naročiti kolač u tu svrhu spremljen na Sv. Ignjata. Na Đurđevdan žene obavljaju niz mađijskih radnji kojima je cilj da se sačuvaju zdravlje i mlečnost stoke. Toga dana negde svečano smenjuju planinku, a novu bogato okite raznim biljem. Tada se obavlja prva muža, odvaja se jagnjad od ovaca, prvi put se okuse novo mleko, sir i jagnjeće meso, ili se prvi put zamete maslo. Na Đurđevdan svaka je kuća klala žrtveno jagnje, što se objašnjava kao „običaj ritualnog jedenja totema". Plodotvorna i zaštitna snaga novog bilja prenosi se i na useve i vinograde, na taj način što se u njive i vinograde nose leskove mladice ili krstovi odleske. 

Ilustracija: Anđela Đermanović

Mnogi đurđevdanski običaji, u suštini istovetni sa običajima drugih slovenskih i finskih

naroda, dovode se u vezu sa prvobitnim poštovanjem šumskog demona ili božanstva, gospodara drveća i bilja, šumskih voda i životinja, kojega je kasnije zamenio sv. Đorđe hrišćanske religije.

Izvor: Š. Kulišić, P. Ž. Petrović i N. Pantelić (1970). Mitološki rečnik