Kurban


Ilustracija: Anđela Đermanović


U nekim krajevima severozapadne Bosne, seoski narod i danas „kurbani“ nove zgrade.
Nije baš tako važno osvetiti odmah novu kuću, jer to sveštenik može i usput „uz vodice“ učiniti (i. v. biće jeftinije), ali, Bože sačuvaj ući u novu kuću, koja nije „okurbanjena“!

Kurban se sastoji u ovome: Prilikom polaganja temelja nove zgrade, na jednom uglu „poseče“ se petao, a može i ovan, kod bogatijih. Dakle, temelj se mora okrvaviti, a žrtva se pojede. Kad je kuća posve gotova, onda se na ognjištu kolju: jedno goveče, jedan ovan i jedno prase. Mora biti troje (npr. kod siromašnih jedno janje, jedno prase i jedan petao), ali sve troje muškoga roda. Dakle, okrvavi se ognjište. Meso peći za večeru zvanicama, ali svaki pojedini od zvanica mora dobiti pri polasku sa kurbana, jedan komad presna mesa od tih zaklanih životinja.

Kurban se priređuje u mrsne dane, uoči nedelje ili praznika, uveče. Jesen je doba kurbana, jer se zgrade tada završavaju. Malo prosvećeniji seljaci zovu sveštenika da osveti kuću neposredno pred kurban, ili, sutradan, u nedelju. Na dan pre kurbana, ili isti dan, šalje se neko momče iz kuće ili komšiluka sa „ploskom“ rakije i privezanim peškirom na njoj. „Ploska“ je i bosiljkom zakićena. Ovo momče poziva sa „ploskom“ na kurban bližu i daljnu rodbinu i komšije. Plosku pozvani primaju, ispiju malo rakije i privežu na nju jedan peškir. Kad se momče vraća kući, ploska mu se ne vidi od peškira.


 Mnogo ih nakupi za novi dom. Na kurban se mora pozvati i majstor, koji je kuću pravio. On će, pri večeri, na svoju „bradvu“ kupiti priloge u novcu od zvanica. Novac zadržava za sebe. Zvanice dolaze u prvi mrak. Većinom svaki pozvani domaćin vodi i domaćicu sa sobom. Novoj kući zvanice nose darove, koje prima jedan od ukućana ili bližih komšija i ostavlja u jedan sobičak. Darovi su sledeći: nešto živo ili zaklano, pa očišćeno, od pernate živine najviše. Jedna poveća pogača i jedna boca rakije. 

Kad su sve zvanice došle i posedale za trpezu, domaćin naredi da se postavlja večera. Zapali se jedna sveća, a domaćica okadi trpezu. Domaćin ili neko drugi ko zna, očita neku molitvu. Posle molitve posedaju svi, osim domaćina. Njemu se donese burence rakije, koje on, držeći u rukama, nazvavši „svima dobro veče“ i poželevši dobrodošlicu, predaje najbližem od srodnika, ili najstarijem od zvanica sa rečima „svima vam ljubav i poštenje, ali ja najvolim tome i tome.“ Mlađi starijem, pri primanju burenceta, ljubi ruku, pa se naizmenično u oba obraza, tri puta poljube. 

Uz uobičajenu kratku prigodnu zdravicu, burence primaju od domaćina svi i tri puta pomalo ispiju iz sama burenceta. Zdravica je kratka: „za sretno novoselje“ ili „novo naselje“. Kad su se svi izredili, po starešinstvu, ili po rodbinskim vezama, sedaju, a domaćin iz burenceta toči čašice i dodaje prvom do sebe, pazeći uvek da red ide s desna na levo. Tad počinje večera. Za večerom, na četiri zida, gore četiri sveće. Posle kraćeg vremena otvaraju se vrata i ulazi, te staje kod vrata „čaja“. On će „prikazivati“. „Čaja“ (ćehaja?) na vratima, pošto je nazvao „dobro veče svima“ prima od neke domaćice — gošće, doneseni dar, našto domaćin-gost, čiji je dar, ustaje, uzima svoju rakiju, ljubi se sa domaćinom i predaje mu je „za sretno novoselje“. Gošća se poklanja, a domaćin tri puta ispija iz boce. „Čaja“ tad navede darove i preda ih opet gošći, a ova kuće-domaćici. Tako se ovo „prikazivanje“ ponavlja sve dotle, dok se sve domaćice-gošće, na vratima ne pokažu i poklone, a „ćehaja“ sve darove ne prikaže. One boce od domaćina opet sve redom na desno, predaju se, i ispijaju za trpezom.

 Žene ne sede za trpezom sa muškima. One su sa domaćicom, u drugoj sobi, ili u „kući“ (kuhinji). Posle ustaje majstor i odlazi. Brzo se vraća, naziva „dobro veče svima“ i pruža, počevši od domaćina, „bradvu“, i moli, da se baci nešto i „na bradvu“, koja je temelj toj kući istesala. „Piće“ (gozba) traje do zore. U neka doba u sobu ulaze i žene i sedaju za trpezu, te mlađarija, koja će poigrati kolo. Mlađarija nastoji da po svaku cenu, igrajući, sruši u sobi novu zidanu peć — „furunu“, dok stariji nastoje da razbiju što više staklenog posuđa — čaša i šoljica, o zidove, patos i grede. Ovo rušenje i razbijanje, izgleda da ima neku svrhu, neko gatanje. Tako soba sutra-dan po „kurbanu“ liči na sve drugo, samo ne na sobu. Peć je srušena i mora se zidati nova. I ako su zvanice donele domaćinu darove, ipak kuća potroši o „kurbanu“ mnogo, osobito pića.

Što se tiče „kurbana“ novog rakijskog kazana, nema šta naročito navesti nego ovo: Pred veče se spreme drva, koja će se potpaliti za prvi kazan. Na drvima se zakolje jedno janje ili prase, naravno muško. Krvlju se prskaju kazan i svi njegovi delovi. Prvi ispečeni kazan rakije mora se popiti uz večeru. Zvanica je na ovome „kurbanu“ manje, ali zato ima mnogo nezvanih, pa se i ova svečanost produži do kasno u noć i mnogo se rakije potroši.

Šta je „kurban“ zapravo? „Kurban“ je arapska reč i znači „žrtva“. Kod Muhamedanaca postoji praznik „Kurban bajram“. Dolazi na dva meseca i deset dana posle „Ramazan-bajrama“. Bajrami nemaju datuma, oni su pokretni praznici zbog ramazanskog posta. „Kurban-bajram“ je „praznik žrtve“. Muhamedanci tad kolju žrtvu „kurban ovna“ i presno meso moraju razdeliti sirotinji a i svima komšijama, ne samo Muslimanima, nego i pravoslavnima. U Bosni i Hercegovini šalju ovo meso, a bogatiji još i druga jela i slatkiše, kako napomenuh, i pravoslavnim svojim sunarodnicima, od kojih opet očekuju i vrlo rado primaju za uzdarje, o Uskrsu, bojena jaja. 

Dakle, „kurban“ je „krvna žrtva“. Njom treba da se umilostivi neko (bogovi?), da se nešto zlo i rđavo otkloni od kuće (žrtve u ljudima, stoci itd.) I kod Muslimana ovde, postoji „kurban“ kuće, ali su pravoslavni mnogo revnosniji u održavanju ovoga običaja iz neznabožačkog doba. I sami Muslimani mišljenja su da je „kurban“ zadržan i u njihovoj religiji, iz neznabožačkog doba, tj. da je mnogo starijeg datuma nego Islam. 

Krvna žrtva na temelju i ognjištu.

 Pravoslavni Bosanci su od svojih sunarodnika i komšija, Muhammedanaca, za ovu žrtvu uzeli arapsku reč „kurban“, a posle najezde Turaka u Bosnu i prelaza u Islam srednjevekovne bosanske vlastele.

Vukašin Sirovina, sveštenik iz Velike Bukovice kod Doboja

Pravoslavlje: organ Saveza eparhijskih udruženja Srp. prav. crkve
Beograd, 1938. godine, broj 1 i 2, str. 53-55

Izvor: Kurban

Коментари

Популарни постови