Pučki predstavljački oblici u martinskim običajima požeškog kraja

Ilustracija: Anđela Đermanović

Josip Ralašić

jralasic@ffzg.hr

Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Filozofski fakultet

 

Autor kroz rad želi prikazati običaje vezane uz blagdan svetoga Martina na požeškom području, fokusirajući se na analizu predstavljačke dimenzije u njima.   

 

KLJUČNE RIJEČI: sveti, Martin, predstavljački, oblici, vino, Požega, biskup, kum

 

Uvod

 

Blagdan svetog Martina poznat je kao blagdan vina, to je dan kada mošt prelazi u mlado vino. Uz taj simbolički prijelaz vezani su mnogi običaji u pučkoj kulturi, a može ih se promatrati na prostoru cijele Hrvatske. Ovaj rad vezan je konkretno uz obred krštenja mošta, koji se odvija na ovaj blagdan, jer smatram da se u njemu može uočiti širok spektar predstavljačkoga, krećući od lika vinskoga biskupa, pa sve do vinskoga kuma, koji simbolički predstavlja mlado vino.

Martin- biskup grada Toursa

 

Sv. Martin je bio povijesna ličnost, biskup grada Toursa iz 4. stoljeća. Rođen je 316. godine u mađarskom gradiću Szombathelyu. O njegovu životu najviše saznajemo iz djela Sulpicija Severa, koji je krajem 4. stoljeća sastavio životopis sveca Vita Martini. Prema Antoniji Zaradiji Kiš, u literaturi o Martinu vidljiva su prožimanja realnoga i fantastičnoga te je teško razlučiti stvarnost od legende. Iz tog razloga literaturi o Martinu treba pristupiti izrazito kritički (Zaradija Kiš, 2004: 22).

Obujmom velika martinska proza i poezija govore u prilog velikoj popularnosti svetoga Martina. Njegov kult rasprostranjen je u cijelome kršćanskome svijetu, a blagdan svetoga Martina, obilježavan 11. studenoga, svetkuje se već od 16. stoljeća.

Martinov otac bio je vojni činovnik te je svoju karijeru pokušao prenijeti i na sina, no vojna naobrazba mladog Martina nije zanimala. Pokršten je 335. godine u Amiensu, a na vojničko razdoblje njegova života odnose se dva događaja prerasla u legende: scena darivanja polovice vojničkog plašta prosjaku te Martinovo odbijanje poslušnosti Cezaru (Zaradija Kiš 2004: 24).

Nakon pokrštavanja Martin se uputio prema Italiji gdje je vršio redovničku službu. Solidno teološko znanje te brojna čudesna ozdravljenja koja je Martin vršio pribavljaju redovniku veliku slavu i štovanje još za života, oblikujući na taj način Martinovu karizmu (Zaradija Kiš 2004: 26).

4. srpnja 371. godine Martin postaje biskup grada Toursa, te s novonastalim obvezama dolazi do prekretnice u njegovu životu. No, Martin i dalje zdušno obavlja ulogu propovjednika kršćanstva te istinski živi Kristova učenja. S jedne strane, obavlja zadatke poglavara velike redovničke zajednice, aktivno nastavljajući misionarsku pastoralnu djelatnost, a s druge strane obavlja biskupske poslove u Toursu. Sve ovo govori u prilog snazi karaktera kojom je Martin zračio te koja je, između ostaloga, vrlo vjerojatno razlog njegove popularnosti.

Martin je mnogo putovao, često uz pratnju odanih redovnika koji su mu pomagali u propovijedanjima. Danas je nemoguće odrediti točan pravac svih njegovih putovanja, no sasvim je sigurno da je kroz ta putovanja stjecao veliku popularnost i da se slovo o njegovim propovijedanjima vrlo brzo širilo.

Martin umire 397. godine u mjestu Candes. Sulpicije Sever o njegovu pokopu govori: „To više nije bila pogrebna ceremonija, već svečanost i slavlje Pobjede.“ (Zaradija Kiš 2004: 36).

Još za Martinova života počeo se profilirati kult sveca. Slavljenje svetog Martina povezano je s dvama hodočasničkim lokalitetima: bazilika svetog Martina u Toursu i samostan Marmoutier nedaleko od Toursa.

Tradicija svetog Martina u Hrvatskoj je povezana upravo sa franačkim martinskim kultom (vidi: Zaradija Kiš 2004: 66). U ovom radu se nećemo baviti praćenjem razvoja kulta sveca, nego ćemo se posvetiti konkretnom običaju krštenja mošta koji je povezan s blagdanom svetoga Martina.

 

Pučki martinski običaji: martinsko vino

 

 Postoje teorije koje vezuju martinske običaje s poganskim keltskim tradicijama te se upravo u tim prastarim keltskim ritualima nalazi polazište razumijevanju onih običaja koji su dospjeli do nas.

Sveti Martin je, prema legendi, prvi zapadnoeuropski redovnik koji se proslavio i svojim vinogradarskim talentom, koji se danas više ne spominje toliko često. Vino je Martin koristio kao ljekoviti napitak, a legenda kaže da je on prvi započeo uzgajati lozu dobivenu cijepljenjem dvaju vrsti divljega grožđa, nama poznatu kao pinot (Zaradija Kiš 2004: 52).

Ove legende su prema mnogim autorima vrlo teško vjerodostojne. Životopis svetoga Martina, o njemu govori kao o asketu, pa je mogućnost da današnje hedonističke crte martinskih običaja u nas povežemo uz njega kao povijesnu osobu vrlo mala, iako ne možemo u potpunosti odbaciti pretpostavku o Martinovu vinogradarskom talentu. No, uzevši u obzir mitski okvir formiran oko Martina, možemo uočiti bakusko ozračje martinskog mita te na taj način tumačiti i neke karakteristike martinskih običaja (vidi: Zaradija Kiš 2007: 67-74).

Blagdan Martinja, 11. studenoga spada u vrijeme kada su se održavali veliki seoski sajmovi, ali također i u vrijeme kada mlado vino dozrijeva. Uz sajmove, ali i dozrijevanje vina vezivane su velike gozbe za kojih se u Zapadnoj Europi jela takozvana martinska guska, a pilo se mlado martinsko vino. Dio slavlja su bile i povorke maškara popraćene raznolikim crkvenim napjevima i pučkim pjesmama, te je tako do danas blagdan svetog Martina poznat kao jedna od najveselijih pučkih svetkovina (Zaradija Kiš 2004: 53).

Smatram važnim napomenuti da upravo vrijeme slavljenja svetoga Martina, koje se u kalendarskoj godini prema pučkoj tradiciji smješta na granicu ljetnoga i zimskog razdoblja, uvelike određuje sadržaj vjerovanja i običaja vezivanih uz Martinje (Obad 1992: 23).

Na požeškom području, vinovom lozom blagorodnoj zemlji, blagdan svetog Martina se vezuje uglavnom uz vino i vinograd.

 

Krštenje mošta

Prema riječima vinskog kardinala Vladimira Bauera, u požeškom kraju tradicija slavljenja Martinja seže u daleku 1903. godinu, kada se u arhivima prvi puta spominje obred krštenja mošta. Otada pa do danas postoje arhivske zabilješke o neprekinutoj tradiciji slavljenja Martinja u ovom kraju. Iako bi bilo korisno proučiti cjelokupni arhivski korpus vezan uz proslave Martinja, naročito zbog analize mijena predstavljačkoga segmenta u martinskim običajima, u ovom radu ne koristim arhivsku građu te ona ostaje predmetom daljnjeg istraživanja.

Iako sam običaj krštenja mošta potiče iz Zagorja, proširio se i u Slavoniju, no u većini lokaliteta je iščezao, te je u istočnoj Hrvatskoj danas poznat samo na području Kutjeva i Požege.

Završetkom vrenja mošta, što se zbiva početkom studenog, smatra se da mošt postaje mlado vino. S vremenom se taj događaj doveo u vezu s blagdanom svetoga Martina. Oko blagdana se razvio obred krštenja mošta, koji u sebi objedinjuje kršćanske i pretkršćanske elemente.

Obilježavanje tog datuma kada dolazak zime prekida poljodjelske aktivnosti ukazuje na pretkršćansku tradiciju koja je godinu dijelila na ljetni i zimski dio. Upravo pred kraj ljetnog razdoblja vinski mošt prelazi u vino, što potvrđuje logiku takve podjele (Obad 1992: 29).

Imajući u vidu simboličku osnovu blagdana svetoga Martina, možemo ga smatrati pravim vinogradarskim blagdanom, koji se pukom slučajnošću vremenski povezuje sa spomendanom ovog sveca, a to nam potvrđuju i riječi gospodina Bauera, koji govori da je blagdan svetog Martina u požeškom kraju bio poznat i kao praznik podruma.

 

„...to je uvijek bio praznik podruma, dakle, u samom podrumu se događala ta jedna tradicija, da se na taj dan, eto, našao netko, tko je određene stvari rekao, izrekao, i okupljeni ljudi i prijatelji su se tu našli i na taj način su obilježili taj dan. Da bi to bilo vjerodostojno, uvijek se izabrao čovjek koji bi odgovarao na pitanja čovjeka koji je vodio protokol, a to se u našem kraju nazvao vinski biskup...“(Vladimir).

Martinska gozba upriličena na blagdan svetog Martina usko je povezana s vinom. U vinorodnim krajevima, kako sam već istaknuo, na taj dan se obilježava prijelaz mošta u mlado vino. Za vinogradare, kojima vino predstavlja važan izvor prihoda, izvanredna je to prilika za slavlje.

U okviru tog slavlja upriličuje se obred krštenja mošta, svojevrsni primjer tradicijskog predstavljanja u kojemu su jasno vidljivi elementi kazališta.

Tekstovni predložak za obred krštenja mošta nalazimo u Križevačkim štatutima, iako se danas on prilagođava suvremenim prilikama i okruženju. Tako danas postoje brojne inačice toga obreda, no u suštini razlike među njima nisu toliko bitne da bismo mogli govoriti o nepodudarnim pojavnostima (Zaradija Kiš 2004: 52).

 

Kazalište, običaj i obred

Nikola Bonifačić Rožin i Ivan Lozica u svojim radovima govore o narodnome dramskome stvaralaštvu, upućujući na zapostavljenost istoga u znanstvenim istraživanjima. U ovu činjenicu sam se mogao i sam uvjeriti proučavajući literaturu vezanu uz martinske običaje, u kojoj analize predstavljačke dimenzije običaja ili ne postoje, ili su vrlo šture.

Autori u radovima analiziraju predstavljačke elemente u pučkoj kulturi, upućujući na teatrabilnost određenih segmenata narodnoga života, tj. na predstavljačko u pučkoj kulturi. Ivan Lozica ističe da je drama kao treći književni rod u pregledima našega folklora i književnosti ostala nezapažena i zanemarena sve do šezdesetih godina 20. stoljeća (Lozica 1996: 15) te da je, izuzmu li se prvi poticaji iz 19. stoljeća, istraživanje folklornog kazališta u Hrvatskoj počelo tek radovima Nikole Bonifačića Rožina (Lozica 1996: 28). Ono se događa “kad neki lik ili skupina likova pred javnošću nastupa/glumi na nekom prostoru, govori sadržaje koji imaju prikladnu izvedbenu(teatrabilnu) formu, a tvoreni su po stvaralačkim zakonitostima usmene književnosti” (Botica 1995:233, prema Baran 2010: 112).

Za razliku od profesionalnoga teatra, narodno dramsko stvaralaštvo se temelji na tradiciji, unutar većine običaja godišnjega i životnoga ciklusa moguće je analizirati elemente predstavljačkoga. Običaj tako, na neki način, postaje okvir za predstavljanje, unutar kojega sudionici, često fragmentarnim izvedbama (zbog postojanja određene vrste zajedničkog znanja o običaju), vrše identifikaciju samim predstavljanjem.

Obred krštenja mošta, prema svemu dosada izloženom, možemo promatrati kao dio korpusa pučkog usmenog teatra. Nikola Bonifačić Rožin daje sistematizaciju narodnog usmenoga kazališta u tri skupine: narodne glume, narodne igre i narodne običaje i obrede (Bonifačić Rožin 1963: 20). Prema njegovoj sistematizaciji, obred krštenja mošta, kao dramatizacija narodnoga običaja smješta se u treću skupinu, skupinu narodnih običaja i obreda.

Smatram da je važno napomenuti i tezu o razvoju kazališta iz obreda, koju je moguće iščitati i kod Ivana Lozice i Nikole Bonifačića Rožina, a prema kojoj slabljenje magijske komponente u obredu, koje se odvija konstantno i višekratno, uvjetuje odvajanje samoga predstavljačkoga oblika od njegova značenja. Možemo promatrati taj proces i na način da konstantnim, ali također smatram važnim napomenuti, i nesvjesnim, odvajanjem magijskoga sadržaja obreda od forme, ostaje upravo ta forma u vidu predstavljačkoga oblika, ali i kontekst unutar kojega se obred odvijao ostaje upisan u svijesti zajednice (usp. Lozica 1996: 22; Bonifačić Rožin 1963: 15).

Kroz simboliku koja gubi izvorno značenje, formu koja ostaje možemo promatrati kao određenu strukturu, podlogu na kojoj nastaje narodno dramsko stvaralaštvo.

Unutar zajednice dramsko stvaralaštvo živi, uvijek se izvodeći u određenom času, onako kako je to naučeno predajom. Taj točno određeni čas izvođenja se može na neki način promatrati kao svojevrsno opravdanje tezi da se kazalište nastavlja tamo gdje obred prestaje, a dramski elementi ocrtavaju narav zajednice unutar koje predstavljački oblik opstoji (Bonifačić Rožin 1963: 16).

Sve izloženo govori u prilog tezi da obred krštenja mošta nedvojbeno možemo promatrati kao primjer narodnoga kazališta.

Vitomir Belaj o obrednom činu razmišlja kao o “sredstvu, instrumentu pomoću kojega možemo doseći obnavljanje ili očuvanje kozmičkoga reda” (Belaj 1998:26; prema Baran 2010: 113), ističući kako obred prati prijelaz iz jednoga u drugo stanje (Belaj 1998:26 i 28; prema Baran 2010: 113).

Nakon obreda krštenja, mošt postaje vino, iz jednoga stanja u određeno vrijeme prelazi u drugo stanje. Ovaj simbolički prijelaz u pučkoj kulturi, a naročito u vinogradarskoj zajednici, popraćen je obilnim gozbama i, usudio bih se reći, hedonističkim uživanjem u mladom vinu. Može se reći da su ove gozbe postale svrha blagdana uopće, a spominjanje sveca u okviru zabave postaje tek zabavljački oblik (Zaradija Kiš 2007: 73).

 

Došo' je, došo' sv. Martin, on će ga krstit, ja ću ga pit'...

Obred krštenja mošta je u svojoj suštini parodijski, a cilj mu je zabaviti nazočne, iako mu to nije jedina svrha, on u sebi nosi i duboko simboličko značenje. U vinogradarskoj zajednici prijelaz mošta u vino predstavlja događaj velike važnosti. Zbog toga možemo reći da je i sam obred krštenja mošta predmetom velike pozornosti vinara i vinogradara.

U požeškom kraju, prema riječima Vladimira Bauera, do toga obreda drže svi pripadnici vinogradarske zajednice, a blagdan svetog Martina ne može proći bez krštenja mošta.

U obredu krštenja mošta možemo pronaći podudarnosti s nekim liturgijskim obredima, no smatram da u samom početku promišljanja o ovoj pojavnosti treba jasno razlučiti crkvenu tradiciju slavljenja svetoga Martina i onu pučku. Obred krštenja mošta se razvio unutar pučke kulture iz potrebe za zabavom okupljenih te mu je to i primarna svrha, uz simbolički prijelaz mošta u mlado vino.

Sam obred vrši nekoliko likova. To su vinski biskup, njegova dva ministranta te vinski kum. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj se javljaju i likovi poput fiškuša, oberfiškuša i stoloravnatelja, no kako se u ovom radu bavimo konkretno požeškim krajem, usredotočit ćemo se na tamošnje stanje.

Vinski biskup, čiju ulogu možemo poistovjetiti s onom kazališnoga redatelja, ali ujedno i glumca, je predvodnik obreda, a simbolički predstavlja sv. Martina. Ulogu preuzima grotesknim preoblačenjem u odoru s jasnim crkvenim aluzijama. Odjeća biskupa se sastoji od bijele haljine, biskupske kape (mitre) i štapa, te ukrasa vezanih uz vinograd i podrumarstvo, a ponovno s jasnim aluzijama na crkvene ukrase.

Prema riječima Vladimira Bauera, vinski biskup mora biti predstavnik vinogradarske zajednice, glasom i stasom se treba isticati među skupinom, a komunikativnost i veselje mu moraju biti glavne karakteristike. Biskupa predlažu predstavnici vinogradarske zajednice te on postaje biskupom na neodređeno vrijeme. Ponegdje se javljaju i obredi inicijacije, odnosno proglašavanja vinskoga biskupa, no to u požeškom kraju nije slučaj. Na prijedlog jednog od vinogradara, bira se osoba koja će u naredno vrijeme vršiti ulogu biskupa.

 

„...ima stvar jedna, koja baš nije bila jednostavna, tko to treba biti, naime, biskup...taj čovjek treba biti malo drugačije obučen nego ostali u podrumu, da je on bio, eto, nadaren sa nekim glasom, da je morao malo i pjevati, da je imao nekakav, kao, autoritet, da je morao biti čovjek nekog normalnog ponašanja, eto takav jedan obred je on obavljao...Mene su, i jako je važno, da je on morao biti iz vinarske branše, to znači da bude vinogradar, da bude podrumar, da ima vino. To nije mogao baš biti netko tko nema veze sa vinogradima, sa običajima...Tako su u Požegi, mene je predložio jedan požeški vinogradar, čovjek koji je imao najviše vinograda u Požegi, o površini govorim, gospodin Hart Slavko, on je mislio da bi ja to eto mogao najbolje raditi...I onda su ostali to prihvatili...Prije je to radio jedan čovjek, ali, bolest, i to, nije više mogao, pa sam ja počeo...i...evo...28 godina to radim...“ (Vladimir).

 

Osoba koja predstavlja vinskoga biskupa fiktivno preuzima ulogu stvarnoga biskupa te vodi obred koji ponovno ima aluzije na onaj liturgijski.

Aluzije na crkvenu liturgiju imaju isključivo zabavljački karakter, nipošto im nije svrha izrugivati se crkvenoj zajednici. Štoviše, vinski biskup se vrlo često naziva biškupom, što je prema mnogim svjedočenjima pokušaj jasnog razdvajanja crkvenog od onog svjetovnog.

Dakle, kao što sam već napomenuo, vinski biskup vodi sam obred krštenja mošta. Iako postoji tekstualni predložak za sam obred, on je podložan promjenama te sam biskup ima mogućnost promjene teksta, tj. njegove prilagodbe trenutnoj društvenoj situaciji. Vrlo često se tako u obred umeću aluzije na aktualna događanja u politici te se spominju se događaji koji su obilježili tekuću godinu.

Iako tekstualni predložak za obred potiče iz Križevačkih štatuta, u požeškom kraju on biva prilagođen prvenstveno u jezičnom smislu, da bi bio razumljiv okolini u kojoj se održava, dakle, obred se vrši na štokavici. Gospodin Bauer govori kako je vrlo važno napomenuti da se pri obredu izbjegavaju vulgarizmi i loše riječi, kako bi se očuvala vjerodostojnost i ozbiljnost obreda.

Tekstualni predložak obreda krštenja mošta možemo povezati sa kršćanskim obredom blagoslova vina (Zaradija Kiš 2002:209-211).

Samu formu održavanja krštenja možemo povezati s onom liturgijskom: biskup i ministranti ulaze u prostoriju, obilaze stol. Počinje govor biskupa te dijalog s vinskim kumom koji simbolizira mošt, što u liturgijskom smislu odgovara službi riječi. Sam čin krštenja mošta odgovara euharistiji. Čin krštenja vrši se riječima: Mošte ja Te krstim u ime onoga koji te je proizveo, po Bakusu, bogu vina i u ime sv. Martina njegova sina i Duha od kojeg mošt kuha. Evo ti soli, da od tebe glava nikoga ne boli. 

Slijede martinske litanije i vinska molitva kojom se zaključuje obred.

Krštenje mošta, kao dramski oblik i oblik zabave toleriran je od crkvene zajednice. Izrazit parodijski i karnevaleskni ton samoga obreda ne uvjetuje primisli o ismijavanju religijskih obreda. U Glasu Koncila možemo iščitati slijedeće: “Budući da Crkva nikada ne priređuje obrede »krštenja«, mošta, niti su svećenici ti koji na pučkim proslavama Martinja igraju ulogu sv. Martina biskupa, ne morate se bojati da je ugrožena ozbiljnost ili istinitost vjere ili da svećenici ne bi poznavali vjeru ili ulogu i značenje sakramenata.Vjernici mogu u takvim proslavama sudjelovati te bi pritom trebali i sami pridonijeti da se njeguju drevni zdravi pučki običaji, ali paziti da se i isključi mogućnost svake zloporabe i blasfemije.”

Unutar zajednice vinogradara, parodijsko izokretanje religijskoga je u potpunosti prihvaćeno. U današnjem slavljenju Martinja hedonizam nadjačava svetost i karizmu svetoga Martina, izokrećući stvarne karakteristike sveca (Zaradija Kiš 2007: 76).

Što se odnosa s publikom tiče, iako je obredu cilj zabava nazočnih, gospodin Bauer svjedoči, da se od gledatelja zahtijeva pozornost i ne dopušta im se sudjelovanje u obredu. Moj kazivač je opisao taj odnos kao onaj koji se odvija u profesionalnom teatru, na taj način kategorizirajući sebe kao glumca, a okupljeno društvo kao publiku.

Unatoč zabavljačkom karakteru obreda, drži se do strogo formalne izvedbe koja podrazumijeva granicu između predstavljača i publike. Iz odnosa same publike prema predstavljanju vidljivo je da ovaj oblik predstavljanja u zajednici vinogradara zauzima vrlo važno mjesto. 

„...pa oni moraju bit jako tiho[publika] kad se protokol obavlja nema priče, inače vinski biskup odmah prekida ceremoniju. I to je, mi mislimo, ta je to jedna ceremonija, jedan čin, kad se mora bit jako tiho, kad se takav jedan događaj događa, da se mošt pretvara u vino, to ne može sad bit, buka, galama, ne znam ja, ljutnja nekoga... i nadasve krivi govori, ružne riječi, to nema uopće rasprave, to se ne smije dogodit' na toj ceremoniji. To mora biti, neću reći kao u crkvi, jer mi ne želimo da to bude kao u crkvi...nego mora biti kao, kao, ne znam, u kazalištu, točno, mora biti jedno poštovanje prema tom, tom, obredu i tom običaju. Ljudi obično svi to tak shvate i budu strpljivi, pa to ne traje puno, traje možda 7-8 minuta, i malo to tamburaši razigraju, ne želimo da bude dosadno, da zamara, mora bit zabava, al točno se zna tko je tko i šta je to, taj protokol...“ (Vladimir).

 

Također, u maloj mjesnoj zajednici kao što je Požega, predstavljač vinskoga biskupa uvažava određen društveni ugled te je vrlo rado viđen, kako u svakodnevnim prilikama, tako i na raznim slavljima. Usudio bih se reći da postaje i predmetom divljenja cijeloj zajednici te ga njegova uloga smješta u rang stvarnih crkvenih dužnosnika.

Vinskom biskupu pri obredu pomažu dva ministranta. Svoju ulogu, kao i biskup, preuzimaju preodjevajući se u prikladno ruho. U obredu sudjeluju na način da na biskupove riječi pune prisutnima čaše, zvone zvoncem i zabavljaju publiku. I njihova uloga se može povezati sa ulogom ministranata u crkvenim obredima, no, ponovno napominjem da nijednom liku u obredu nije cilj izrugivati se crkvenoj tradiciji.

I ministranti, kao i biskup, moraju biti otvoreni i komunikativni te svojim ponašanjem poticati prisutne na veselje i zabavu.

 

Kume moj dragi, daj se napij...

Obred krštenja mošta ne može proći bez još jednoga lika – vinskoga kuma. Vinskog kuma biskup bira među prisutnima na zabavi. U požeškom kraju, taj odabir ima izrazite kriterije. Kum mora biti predstavnik vinogradarske zajednice, tj. mora imati vlastiti vinograd. Iznimno, na želju vinogradara za kojeg se obred vrši, može to biti osoba velikog značaja za vinogradara. Također, jedna osoba ne može dva puta za svoga života biti vinski kum. Prema riječima gospodina Bauera, takvo pravilo je poznato samo u požeškom kraju.

„...u samom ceremonijalu je bitan kum vinski,jel, koji je taj, jedna osoba, koja samo jedan put može bit birana, kak mi to imamo u našem kraju... Znači ne može bit još jedan put izabrana, on je jedan put kum, on mora bit vinogradar, ak se to događa u Požegi, on mora bit iz požeškog kraja...“ (Vladimir).

Vinski kum svoju ulogu preuzima fiktivno, ne razlikuje se odjećom, nego samo govorom. Simbolički on predstavlja mošt, tj. mlado vino. Njegova uloga je da odgovara na pitanja vinskoga biskupa te u ime cijele zajednice vinogradara obeća dobru brigu o vinu i podrumu, ali, simbolički, svojim odgovorima kum potvrđuje prijelaz mošta u vino.

Vjerodostojnost svojim odgovorima vinski kum daje popivši na iskap pehar vina. Tim činom i službeno mošt postaje mlado vino.

Gospodin Bauer svjedoči da vinski kum, u godini u kojoj je proglašen tom časnom titulom, ima povlastice u vinogradarskoj zajednici. On, naime, ima pravo obići bilo koji vinograd ili podrum u kraju, i to nenajavljeno, a svaki vinar ga ima obvezu dobro ugostiti. Vinski kum, kao što sam već spomenuo, simbolički preuzima ulogu mošta, tj. mladoga vina. Vinogradari iz tog razloga s posebnom pažnjom pristupaju kumu, želeći da novo vino sačuva dobra svojstva.

„...Ta titula ti, po meni, nije nimalo bila bez nekih razloga iz razloga što je on, kad je postao kum imao jednu obavezu da ide kontrolirat vina, da obilazi podrume, vinogradare. Njega se moralo malo i poštivati, nije mogao on bit nedočekan, a on je na kraju napravio jedan, jedan, ja bi rekao, jedan zaključak, gdje mu je bilo najbolje, gdje bi rekao kako je tko dočekao, tko ima vina korektna, koji baš nije uspio, tako da taj kum ima jednu obavezu poslije samog obreda, a i bude on onda važan...“ 

Tradicija slavljenja martinja u požeškom kraju posljednjih je 28 godina izrazito vezana uz osobu gospodina Bauera, koji utjelovljuje vinskoga biskupa u tom periodu, neprekinuto svake godine obavljajući obred krštenja mošta za sve vinare požeškoga kraja, ali i šire.

U požeškom kraju jednu posebnost martinskog obreda krštenja mošta tako možemo zahvaliti upravo njemu. Naime, vezano uz svoju ulogu vinskoga biskupa u obred krštenja mošta on uvodi i kumovnicu, dokument kojim se kumu svjedoči časno obavljanje te uloge. Ovaj dodatak tradiciji svoje opravdanje pronalazi u činjenici da se običaj krštenja mošta vrlo ozbiljno shvaća u vinogradarskoj zajednici, ali i iz perspektive predstavljača on predstavlja vrlo važan događaj, a dokumentom poput kumovnice ozbiljnost i vjerodostojnost samog obreda  dobiva novu, pisanu, dimenziju.

Zaključak

U kontekstu usmenog narodnog kazališta, obred krštenja mošta možemo promatrati kao primjer dramatizacije narodnoga običaja, što je u suštini kazališni postupak te opravdava tezu o krštenju mošta kao predstavljačkom obliku.

Prema tezama Mikhaila Bakhtina o razvoju kazališta iz obreda, krštenje mošta možemo promatrati kao obred koji je svoj magijski značaj tokom vremena izgubio, ali je zadržao svoju formu koja danas ima zabavljačku svrhu (Bakhtin 1978). Ovakav pristup zahtijeva detaljnije proučavanje odrednica martinskoga mita te razvoja martinskoga kulta, te iz tog razloga može postati predmetom nekih narednih istraživanja.

O razvoju kulta svetoga Martina mnogo piše Antonija Zaradija Kiš te govoreći o martinskom mitu, ističe njegovo bakusko ozračje (vidi: Zaradija Kiš 2007: 72-77), što smatram vrlo bitnim za razumijevanje porijekla današnjih martinskih običaja i konteksta martinskih slavlja.

U požeškom kraju unutar vinogradarske zajednice, vinske ceremonije vezane uz Martinje postale su dio modernoga folklora te su postale važna značajka te zajednice. Običaj krštenja mošta je medijski izvrsno popraćen, a uz martinske zabave se vezuje hedonističko uživanje u jelu i piću. Važan gospodarski događaj(prijelaz iz mošta u vino) u spoju s nezapovijedanim crkvenim blagdanom svetoga Martina postaje dobar povod za zabavu.

U posljednjih pet godina možemo promatrati pokušaje Turističke zajednice Požega da ovaj obred i običaj postane turistička atrakcija, no zasada ti pokušaji nemaju većih odjeka i ostaju lokalnoga značaja te ih još uvijek možemo promatrati kao specifičnu značajku vinogradarske zajednice, a na neki način i kao identitarnu odrednicu te zajednice.

Kroz pokušaje Turističke zajednice, martinske običaje na neki način možemo promatrati i kao novokomponirane, u nešto manjoj mjeri nego Halloween ili Valentinovo.

Korpus martinskih običaja, prema mome mišljenju, pruža velik spektar mogućnosti za analizu predstavljačke dimenzije u njima, naročito u samom obredu krštenja mošta, koji već svojom formom asocira na kazališnu predstavu te bi stoga trebao biti predmet veće pozornosti za znanstvenike u doglednom vremenu.

 

Popis kazivača:

Vladimir Bauer (1948) - Požega

 

Literatura:

BAHTIN, Mihael. 1978. Stvaralaštvo Fransoa Rablea: narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse. Beograd: Nolit.

 

BARAN, Tanja, 2010. „Križevački štatuti u kontekstu hrvatske usmene drame“. KAJ- časopis za književnost, umjetnost i kulturu, vol. 43 (215), no. 5-6.: 109-116.

 

BONIFAČIĆ ROŽIN, Nikola. 1963. Predgovor. U: Narodne drame, poslovice i zagonetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 27. Zagreb: Matica hrvatska, 7–20.

 

LOZICA, Ivan. 1996. O hrvatskome folklornom kazalištu. U: Folklorno kazalište (zapisi i tekstovi), Stoljeća hrvatske književnosti, ur. Vlatko Pavletić. Zagreb: Matica hrvatska, 15–51.

 

OBAD, Željko, ur. 1992. Martinje: blagdan vina, Zagreb: Otvoreno sveučilište.

 

ZARADIJA KIŠ, Antonija, 2002. „Martinšćak, Martinšćina, Martinje: Razvoj kulta sv. Martina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj“. Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, vol. 39, no. 2.: 199-215.

 

ZARADIJA KIŠ, Antonija, 2003. „Sv. Martin u glagoljaškoj tradiciji senjsko-vinodolskog kraja“. Senjski zbornik, vol. 30, no. 1.: 177-190.

 

ZARADIJA KIŠ, Antonija, 2004. Sveti Martin: Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj, Institut za etnologiju i folkloristiku, Biblioteka Nova etnografija, Zagreb.

 

ZARADIJA KIŠ, Antonija, 2007. „Mitološke odrednice martinskog vremena: Bakusko ozračje martinskog mita“.  Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, vol. 44, no. 2.: 63-81.

 

Popis izvora:

http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=92&act=show (8. siječnja 2012.g)