Zabeleška sa terena - svinjokolj

 

Ilustracija: Anđela Đermanović 

Na snimanju dva filma “Svinjokolj u Kovilju” i “Laza” provela sam četiri dana. Prva dva dana sam bila sama, a druga dva mi se pridružio etnolog Aleksandar Repedžić, koautor dokumentarnog serijala Počudište. Zabeležila sam oko 6 klanja,  a na 9  sam zakasnila. Snimanja su bila u decembru, od zime, kiše i pare oranije pokvario mi se aparat kojim snimam.

Arhivska fotogorafija sa terena, autor: Aleksandar Repedžić

 Prvi dan sam provela u Vojki, zabeležila sam dva klanja. Kako meso ne jedem više od decenije iz ličnih moralnih razloga, i nikada nisam posmatrala ceo proces, od napetosti sam imala upalu mišića celog tela, ali sam uspela profesionalno da iznesem snimanje. Na insistiranje mojih domaćina da dođem i sledećeg dana i zabeležim proces u drugoj kući i drugačijoj atmosferi, došla sam nerado ponovo. U planu je bilo klanje osam svinja, a zbog strašno loše autobuske konekcije na relaciji Nova Pazova - Stara Pazova - Vojka (a možda i podsvesno?), na snimanje sam zakasnila i došla nakon šurenja. Materijal koji sam tog dana zabeležila bio je dragocen, i pamtim taj teren kao jedan od lepših. Provela sam mnogo vremena u dimu oranije hvatajući magične kadrove treperave pare, i nikada u životu nisam "mirisala" kao tada. Kada je majka došla kolima po mene, dobila je poriv da povrati od mirisa sveže skuvanih iznutrica i kože.

Arhivska fotogorafija sa terena, autor: Aneđela Đermanović

Trećeg snimajućeg dana pridružio mi se i Aleksandar, tada je već bilo mnogo lakše. Njegovo iskustvo je drugačije od mog, on je svojevremeno i sam učestvovao u svinjokoljima i poznat mu je svaki segment procesa, od klanja do obrade mesa. Zbog toga je i samo klanje kamerom mogao da zabeleži na svega pola metra razdaljine, što ja nisam mogla, mada taj materijal zbog previše uznemirujućeg sadržaja nismo ni smeli da koristimo.. Sa velikim entuzijazmom je pratio čitav proces, i sa još većim entuzijazmom mi je objašnjavao kako se zove koji deo mesa na rasporenoj svinji.




Arhivske fotogorafije sa terena, autor: Anđela Đermanović

Staru Švapsku kuću u Vojki smo napustili u kasnim večernjim satima, na kraju dana ushićeni zbog  materijala koji smo sakupili, ali i bogatiji za poznanstvo sa neverovatnim ljudima, skrivenim biserima do kojih te samo počudni životni putevi mogu odvesti.    

Četvrtog snimajućeg dana uputili smo se u Kovilj. Igrom slučaja, opet smo kasnili. Zagubili smo se i zaglavili na nepoznatom poljskom putu u blizini Beške, koji je u ranom decembarskom jutru bio blatnjav od kiše koja je u toku noći padala. Uspeli smo nakon mnogo muka da se izvučemo bez oštećenja. Propustili smo prvo klanje. Celokupan proces smo ispratili sa drugom svinjom. Imala sam još jedan peh, zapalila sam deo suknje koju sam nosila dok sam se grejala kraj vatre. Dok je Aleksandar degustirao mesne proizvode, meni su domaćini, pomalo šokirani jer imaju vegetarijanca na snimanju poručili grilovano povrće, čime sam malo poremetila tradicionalni red: kožura, džigerice, salčići. 

Na terenu smo zabeležili i sledeću recitaciju:

"Ja kad umrem sve će isto biti

Sunce sjati i narod govoriti,

Ali dušo moja,

Moraš biti mirna,

Tamo nema rakije i vina"


Svinja u narodnim verovanjima 

Š. Kulišić, P. Ž. Petrović i N. Pantelić  su elemente ovog fenomena prikazali  1970. godine u  Mitološkom rečniku.

Prema njima, svinja predstavlja demonsku životinju, a po jednom mišljenju ima i značenje totema. Svinja, po narodnom verovanju, predskazuje vreme, kišu, sneg i mraz ili može da predskaže veselje, nesreću i smrt. 

Kada se novorođenče prvi put iznosi iz kuće, nosi se „prvo ka istoku, a zatim kod svinja". U nekim krajevima, uoči Đurđevdana ili Nove godine devojke izvode mađijske radnje sa svinjama radi udaje. Po verovanju, svinja je moćan utuk protiv zlih demona, u prvom redu protiv demona nepogode. Svinjska krv i delovi svinje upotrebljavaju se u narodnoj medicini i predskazivanju, a osobitu lekovitu i plodotvornu moć imaju delovi svinje koja se kolje o Božiću. Veruje se da prilikom gledanja u svinjsku dijafragmu može da se predvidi kakva će zima biti. 

Na Tucin-dan, dva dana pred Božić, ili na Badnji-dan, kolje se ritualno svinja određena za pečenicu. Već samo odabiranje i pripremanje životinje određene za pečenicu pokazuje da od nje, po narodnom verovanju, zavisi sreća i blagostanje kuće koja je kolje. 

Pečenica se ubija do podne, dok dan napreduje, a na mesto gde će je ubiti prethodno polože slamu. Pečenicu nipošto ne valja oboriti sekirom, već samo nožem zaklati. Ponegde su pečenicu ubijali udarajući je krupicom soli u čelo, čime onaj ko ubija skida odgovornost sa sebe i prenosi je na sô, jer ona, po narodnom verovanju, ima izrazitu demonsku snagu. 

Krvi ubijene životinje pridaje se osobita, u prvom redu lekovita moć. Ponegde domaćin koji zakolje pečenicu lizne krvi iz „zakolja", čime direktno prenosi na sebe demonsku snagu žrtvovane životinje. Zatim stavi u ranu klip kukuruza da se okrvavi, pa to okrvavljeno zrnje služi kao lek za ljude i za životinje. 

Pored verovanja u lekovitu moć njuške od pečenice, ona se čuva „da bi se svinje množile". Iz istog razloga ponegde su vilicu i plećku pečenice ostavljali na tavanu. Naši običaji ukazuju na verovanje da je za glavu pečenice, osobito za njušku i vilicu, a zatim uopšte za kosti, vezana duša žrtvovane životinje.

Kosti glave, osobito vilica, ostavljaju se na tavanu i njima se pridaje lekovita, plodotvorna i uopšte mistična moć. Ista mistična moć pridaje se i plećki pečenice, odnosno njenoj kosti, na kojoj se gata i koja se radi toga ne sme zubima dohvatiti. 

Prema našim običajima i verovanjima, ritualno ubijanje svinje o Božiću značilo bi žrtvovanje izabranog predstavnika životinjske vrste koja se inače redovno ubija. 

Vezu između useva i pečenice nalazimo i u običaju da se česnica šara papkom pečenice. Kako je česnica obredni hleb koji simbolički predstavlja useve i od kojeg prvenstveno zavisi rod žita, šaranje česnice papkom pečenice treba da pojača njeno mađijsko delovanje na rod useva.

Svinjaruša ili Svinjarka izgleda da je takođe narodni naziv za zvezdu Sirijus, kao i Volujara, Volarica. Kada se ujutru ova zvezda pojavi, negde puštaju svinje u žir. 


Nakon snimanja  


U analizi svih elemenata koji prate ovaj događaj sebi sam olakšala etnološkim objašnjenjima prinošenja žrtve, usled čega sam čin podigla na viši ritualni, obredni karakter. Pored ovog, upoznala sam ljude koji su svesni žrtve koja se zarad njih prinosi, i ljude koji ove životinje vole, neguju i cene. Videla sam svinje koje se maze i koje slobodno trče njivama. Videla sam zajednicu okupljenu u entuzijastičnoj radnoj akciji. Videla sam i ljude kojimase ovo gadi i koji nikada neće ovaj čin ponoviti. Videla sam život.

 Nakon snimanja svinje su mi se  pojavljivale u snovima. Sledeći san bio je osnovni motiv za ovu sliku:

"Sedam svinjskih glava"
Ulje na platnu, 100x120cm

Pripreme su za svinjokolj po strogim religijskim muslimanskim pravilima (Halal). Tražio se koljač koji dobija veliku nagradu za izvršen čin od velike časti - sedam svinjskih glava (kako je to izgovoreno jasno sam videla sedam čistih svinjskih glava kako lebde u vazduhu pravolinijski postavljene, kao prikaz izgovorene reči). Čast da izvrši ovaj ritualni čin dobila je žena. Presrećna sam što imam priliku da snimim kako muslimani to rade. Počinjem da snimam, ali ima problema sa kamerom i koristim gazu koju provlačim ispred objektiva kako bih napravila efekte. Troši mi se baterija i sam čin klanja zapravo propuštam jer sam sve vreme fokusirana na tehniku.  Kasnije u toku sna, sa koljačicom posmatram neki voz od drveta i metala.

 San mi je ostao snažno u svesti danima, i ubrzo sam u  literaturi pronašla da svinjska glava ima mesto u narodnim verovanjima, da se prinosi kao žrtva i da donosi sreću, što je uticalo na moj unutrašnji osećaj sreće koja mi sledi. Svesna iracionalnosti, ipak sam se osećala sigurno i zaštićeno pod pokroviteljstvom svojih sedam glava. Naslikala sam ih kako bi ostali zabeleženi simboli zaštite. 

U periodu oslikavanja ove slike, sanjala sam kako sam krunisana svinjskom glavom: u koloni nas je bilo nekoliko (između 5 i 9) a ispred nas je stajala raskomadana svinja. Svako je trebao da dobije deo svinje. Ja sam bila prva i dobila sam glavu, koju su stavili na moju glavu. Glava je bila ogromna (prečnika oko 70cm), još je bila delimično krvava, sveže odsečena i gadila mi se, prdržavala sam je rukama zbog svoje veličine. Kada sam se otarasila prvog talasa gađenja, osetila sam se dobro. Bilo je još niz snova sa motivom svinje, ali ova dva su ostala posebno upečatljiva i stvorila su nužnost “oslobađanja motiva” odnosno potrebu da kroz slike i literaturu puštam taj motiv iz sebe. 


Početak filma

Film "Svinjokolj u Kovilju" možete videti na našem Youtube kanalu Počudište, na kom uskoro izlazi i film "Laza" koji prikazuje životnu priču čoveka koji sezonski vrši uslužno klanje.


Autor zabeleške: Anđela Đermanović, umetnica i koautorka dokumentarnog serijala Počudište

Коментари

Популарни постови