Zabeleške sa terena - Pokladno jahanje u Golubincima
Fotografije sa terena, autori: Aleksandar Repedžić i Anđela Đermanović |
Zabeleške
Subota 18.02.2023
Polako pakujemo opremu i spremamo se za put u Golubince, koji se nalaze u opštini Stara Pazova. Uzbuđen sam ali ne očekujem previše od samog pokladnog jahanja, jer sam smatrao da se radi samo o običnom defileu lipicanera kroz selo i ništa više od toga. Žao mi je što se moram vratiti u Pirot i što neću biti sa Anđelom da ispratim i snimimo zajedno “Mačkare”, od kojih sam dosta očekivao. Nekoliko dana pre samog snimanja imali smo tu sreću da je organizator Pokladnog jahanja i Mačkara, prihvatio naš poziv i bez ikakvih problema, nakon kratkog telefonskog razgovora, rekao nam je da slobodno možemo da dođemo i da snimamo. Malo je reći da sam bio oduševljen pošto nisam ranije imao priliku da zabeležim jedan ovakav običaj u Sremu.
Anđela pali auto i krećemo na put, usput joj pričam kako ne očekujem da ćemo nešto preterano snimati i da ni sam ne znam kako će to izgledati, mislim da je to samo defile i ostajem pri tome. Usput telefoniram i dogovaram se sa domaćinom gde i kako da dođemo i kod koga da snimamo. Naš domaćin i organizator nam je objasnio i bez puno muka našli smo kuću u kojoj se okupio veći broj učesnika odnosno jahača sa svojim lepo sređenim lipicanerima. U isto vreme kada smo parkirali auto peko puta nas se parkira auto sa prikolicom za konje iz koje izlazi mladi pastuv bele boje u punoj snazi. U tom trenutku obuzima me jedan poseban osećaj, koža mi se naježila od sreće.
Obuzima me pozitivna jeza, okrećem se ka Anđeli i pokazujem suze radosnice zbog samog događaja ali i zbog toga što nisam bio u pravu kada sam rekao da će to biti samo defile. Govorim joj da sam srećan, da sam zavoleo ravnicu, da sam se svim srcem zaljubio u Srem.
Kolona kreće ka porti katoličke crkve, gde se obraća organizatorka koja im je poželela uspešno jahanje, da budu raspevani ali i pažljivi na svojim konjima, pošto se sama povorka kreće magistralnim putem. Nakon govora povorka ide ka prvom domaćinu, a Anđela i ja kao na “trkama” sa opremom na leđima i u rukama, trčimo što brže ispred duge kolone konja, kako bismo uhvatili što bolje kadrove za naš film.
Kolona se zaustavlja nakon nekih po mojoj gruboj proceni 500m od same crkve, gde ih dočekuju domaćin i domaćice sa mnoštvom pripremljene hrane i domaćih đakonija. Tu su pite, kifilce, kulen, šunka, suva slanina, domaće rakije i vina ali se nađe i po koje pivo za konjanike koji svojom pesmom u dvorištu domaćina stvaraju jednu posebnu atmosferu. Nakon nekog vremena povorka kreće ka drugom domaćinu, a Anđela i ja se ponovo pripremamo za “konjusku trku” kako ne bismo izgubili kolonu.
Zaustavljamo se kod drugog domaćina gde se ponovo iznosi sve ono najbolje što se u jednom Sremskom domaćinstvu može ponuditi. Takođe su i ovde domaćice obučene u tradicionalne kostime. Nakon nekog vremena povorka ponovo kreće, ali mi nismo u mogućnosti da nastavimo sa “trkama”. Zamolili smo kočijaša da krenemo sa njim. Sedamo u čeze i krećemo, Anđela je pozadi sa tamburašima, a ja napred sa kočijašem, čuje se dobro poznata melodija “Salaš u malom ritu” i polako me obuzima pozitivna jeza, nakon toga još jedna pesma, pa još jedna dok se nisu začuli zvuci Balaševića, koga sam tek tada razumeo. Da se ne lažemo, teško je razumeti Balaševića kada živite okružen planinama, ali kada ste u ravnici i na tamburi to poprima sasvim neku drugu dimenziju.
Polako se smrkava a mi odlazimo u prostorije HKPD Tomisalv, kako bismo porazgovarali sa domaćinima ali i videli stare fotografije. Objašnjeno nam je da se u Golubincima održava pokladno jahanje tek nekih 12 godina i da je to tradicija koja je iz Slavonije preneta u Golubince i da tokom manifestacije Pokladnog jahnja zajedno učestvuju i Hrvati i Srbi koji vekovima žive u slozi u ovom Sremskom selu. Selo u kome nema netrplejivosti, gde se oseća harmonija, selo gde nema podela oko vere, selo koje živi u slozi i koje nisu omele nedaće i događaji iz devedesetih godina prošlog veka. Videli smo dostignuća i medalje koje su osvojene na raznima manifestacijama širom Srbije i Hrvatske.
Polako se okuplaju ljudi u Domu koji je uređen da primi oko 200 ljudi, i da svi skupa večeraju. Dolaze i konjanici koji su skinuli svoje tradicionalne kostime i koji se sada jedva mogu i prepoznati. Kreće zvuk tambure, ali i užurbani konobari da gostima posluže gulaš, koji su domaćini unapred pripremili za goste. Nakon večere, proglašen je pobednik, vlasnik najlepšeg lipicanera, ali i njaraspevaniji i najveseliji učesnik pokladnog jahanja. Polako kreću tamburaši sa svojom svirkom i kreće opšte veselje i radost i igra. Ostajemo još malo sa domaćinima da se pozdravimo kao i sa nekim od učesnika pokladnog jahanja. Napuštamo Anđela i ja polako salu dok se za nama u daljini i dalje čuju zvuci tamburaša.
Prelepo uvek
ОдговориИзбришиI tako svake godine unazad koliko pamtim dvadeset pet god. ako ne i više
Zamolio bih Vas da nam opišete kako je to nekada izgledalo. U razgovoru za naš film, sagovornik nam je rekao da je običaj prenet iz Slavonije i da je u Golubincima "Pokladno jahanje" običaj koji se praktikuje tek nekih dvanaest godina?
Избриши